Kako se pripremiti za porod u Njemačkoj?

Kao ponosna majka jedne petogodišnjakinje, rodilja i trudnica u iščekivanju drugog djeteta, s ponosom mogu reći da o porodu – nemam pojma. Ni u Hrvatskoj, ni u Njemačkoj, ni općenito. Ali pošto je porod jedna od rijetkih stvari u životu koje se ne mogu izbjeći, ako si već poodmakloj trudnoći naravno, odlučila sam ovaj svoj put prosvjetljenja podijeliti s vama.

No, da se vratimo na moje neiskustvo – naime, ja sam bila jedan od onih rijetkih slučajeva koji završi na hitnom carskom bez da je osjetila čari prirodnog poroda i sve što on sa sobom donosi. Iako to već i vrapci na grani znaju, svejedno ću reći da mi je moj dolazak u bolnicu s čokoladnim kroasanom u rukama i dalje jedna od smješnijih epizoda mog vlastitog života. Ne toliko zbog događaja koliko zbog propuha koji sam imala u glavi u tom trenutku.

Ja sam, naravno, ušetala na redovni ctg i, iako u 40+1 tjednu, nisam imala ni bolničku torbu sa sobom. Da sam je barem stavila u gepek auta kojim sam se sama dovezla. Nope. I sada, iz ove perspektive, vidim da ja jednostavno nisam mogla zamisliti da je moje tijelo uopće sposobno proći kroz nešto tako kompleksno kao što je porod i zato se ja u ni jednom trenutku nisam zaista psihički pripremila za to. A očito nije ni moje tijelo – jer sam ja ušetala u 9 u bolnicu, a Morana je već rođena u 11. I to je bilo to. Ni truda, ni klizme, ni pucanja vodenjaka, ni dripa, pa tako ni porođajnih muka, na kraju krajeva. Istina, poslije carskog muke dođu kasnije i traju dobra tri mjeseca, ali to je sad neka druga tema.

Zapravo je moja priča o rađanju u Hrvatskoj prošla poprilično bezbolno. Iako nisam bila balava sa svojih 27 godina, imala sam najbolju moguću skrb, ljudi su bili divni, a tu sam bila podebljana i sa standardnom ‘muž će/mama će/svekrva će’ praksom. Tako da sam se ja učila kako biti mama, a oni su obavljali papirologiju i slične tako nevažne detalje. Sad kad ih moram obaviti ja, vidjet ćemo koliko su nevažni!

Da skratim priču – pet godina kasnije, našli smo se u Njemačkoj, sami nas troje i stomak koji sada zahtjeva malo temeljitiju pripremu. Prvi put sam bila šokirana, kao što znate, ali ovaj put znam bolje. Jer ovaj put moram znati što radim i gdje idem jer nema nikog da to obavi za mene. Nezgodno, zar ne? Kad nemaš mamu da doleti za 15 min ni tetu koja ima frendicu koja radi u bolnici pa će te ona provesti za rukicu kroz sve. Točno tako je krenula naša avantura zvana ‘kako se pripremiti na porod u Njemačkoj?’. Za sada šljaka, ali pitajte me opet za dva mjeseca.

Početak je uvijek poprilično jednostavan. Vidiš plusić i čekaš termin kod liječnika. Prvo iznenađenje za mene bio je pregled u 8. tjednu trudnoće. Ono što mi se činilo kao suludo dugo vremena za čekanje, kasnije se ispostavilo kao dobra, sigurnija praksa. Do tada doktor ipak sa puno većom sigurnošću može potvrditi trudnoću, ali i otkucaje srca bebe. Ali osim toga, neke velike razlike između ‘naših’ i ‘njihovih’ pregleda nisam primijetila. Na preglede idete u prosjeku svaka četiri tjedna, pred porod češće. Imate zakonom obavezna tri ultrazvuka, a sve više od toga dogovarate s vlastitim ginekologom. Negdje ih se radi više, besplatno, negdje svaki dodatni plaćate, negdje se naplaćuje samo ‘veliki’ 3D, a piškite i mjerite se prije svakog pregleda baš isto kao i u Hrvatskoj. Imate svoju trudničku knjižicu, šećer za provjeru dijabetesa je malo manje odvratan i u 36. tjednu morate ići i u bolnicu na pregled.

I sve mi je to djelovalo poprilično jednostavno i izvedivo. Nećeš ti, čaš posla. Panike nigdje, pogotovo kad uzmemo u obzir da gotovo svi liječnici pričaju odličan engleski, u slučaju da zapnete s njemačkim. (Ja sam u zadnje vrijeme baš zadovoljna svojim napretkom, ali nekad se jednostavno uključi strah, trema i blokada i volim imati i tu opciju). A onda su me poznanice počele nasumično ispitivati jesam li si pronašla Hebamme? A onda nakon mog blago telećeg pogleda zabrinuto konstatirale kako ‘nema veze, moći ćeš ti to sama’. Ali onim glasom koji pokazuje da je vrlo očito da to neću moći sama. Ali što to? Kako sama? I što je, pobogu, Hebamme?!

Ispostavilo se da je Hebamme mitsko biće koje navodno obavlja posao patronažne sestre koja vam nakon poroda dolazi kući (iako puno češće i temeljitije nego u Hrvatskoj), ali ju već stoljećima nitko nije vidio i njeno postojanje je upitno. Naime, iako je zagarantirana zdravstvenim osiguranjem, njih je trenutno toliko malo da jednostavno većina žena ne može doći do njih! Tako da u međuvremenu znam za ženu koja ju je imala, ali joj je ona frendica zadnjih 20 godina pa je to radila dodatno. Znam i ženu koja ju je imala jer je imala porod kod kuće pa je to posebna kategorija koja joj je vodila i trudnoću i porod i brinula se o svemu kasnije (čitaj: mi obični nju ne možemo dobiti). Sve ostale žene s kojima sam razgovarala su zaključile kako je SUPER kad imaš Hebamme – ali ju one NISU imale. Nije bilo slobodnih. Priče idu do toga da znam za epizodu kada je jedan liječnik poludio jer prvorotkinja nema Hebamme i on osobno, iz bolnice, uzeo je telefon i u nevjerici zvao po redu. Pogodite što? Nije ju uspio naći.

Nakon početnog očaja, poslala sam mail svim Hebamme koje sam uspjela naći. Pa valjda će biti jedna, zar ne? Ima i jedna iz ‘Rvacke, ta će me sigurno primiti! Mislim, mora me primiti NETKO, zar ne? Ne. Iako mi je 90% njih odgovorilo na mail (što je u Njemačkoj ravno dobitku na lutriji), većina mi je poprilično osorno napomenula da kasnim jer: a) one su na godišnjem (oprostite što se usudim roditi u sezoni Urlauba) i b) one upisuju, pazi sad, pacijentice koje će roditi u 12. mj. I to mi napišu u svibnju! SVIBNJU!! U prijevodu, kod doktora sam trebala pričekati 8. tjedan da mi potvrdi trudnoću, ali sam se kod Hebamme trebala upisati prije nego sam vidjela plusić na testu. Odlično!

Ali s obzirom na to da je ovo ipak uređena zemlja, a ja možda jesam kampanjac, ali kampanjac koji ne staje dok ne iskopa, uspjela sam naći dva obiteljska centra u svojoj blizini u kojima rade te iste Hebamme i u oba mi je rečeno da sam dobrodošla dva puta tjedno na kontrolu s bebom. Za mene sasvim dovoljno – jer njihov posao je i dalje primarno vaganje, kontrola pupka i pomoć pri dojenju, a ja sam dovoljno optimistična da će i ovaj put ići školski kao i prvi put. Meni ionako ne treba više – samo broj telefona i mjesto gdje mogu doći ako zatrebam. Možemo preživjeti bez kućnih posjeta.

Ali da budem iskrena, ova epizoda s Hebamme i njemačkom učinkovitošću što se (pre)uranjenog planiranja (svega) tiče, ipak me malo potresla. Na trenutke me hvatala panika – hoću li ja to sve moći? Jer ovdje moramo i bolnicu izabrati, ali kao i Hebamme, to što ju vi izaberete, ne znači da će vas oni prihvatiti ako nemaju mjesta! A vjerujte, nitko se ne želi voziti na drugi kraj milionskog grada u trudovima. Valjda.

Pa kad sam već krenula s kopanjem, nastavila sam. U jednom danu sam se odlučila za bolnicu i pronašla sve datume koje imaju za obilazak. I tu sada kreću značajne razlike između ‘naših i vaših‘. Za početak, imali smo informativnu večer u Caritasovoj zgradi kraj bolnice. Po slobodnoj procjeni, bilo je barem 60 parova, a s nama su razgovarali ginekolog, pedijatar, babica i medicinska sestra. Vrlo opušteno i neformalno, pričali su s nama više od sat i pol, od čega su većinu vremena odgovarali na pitanja. Na pitanja koja su, netipično za Balkan, u jednakoj mjeri postavljali i očevi i majke. I već je bilo dovoljno ugodno jer se nitko nije postavljao iznad drugih te od samog početka imate osjećaj kako su oni tu – za vas. Mogla bih vam sada pisati referat na temu kako se podrazumijeva da otac ide na sve vrste poroda, ali i to kako se u ragovoru ispravljaju oni koji smatraju da je jedna vrsta poroda bolja od druge. Sve opcije koje postoje, vama su na izbor – prirodno bez lijekova, s epiduralnom, uz akupunkturu, u kadi, carskim rezom. Možete imati svoju doulu, babicu, sestru ili frendicu – u salu za porod ide otac, a može ući uz njega i još jedna osoba. Svaka sala ima ctg uz koji se možete kretati, pilates lopte, niske stolice ako želite čučati, štrikove koji vise sa stropa ako vam je lakše tako se uhvatiti. Oni tvrde da je pacijentica ta koja određuje uvjete (dok je sve u redu, naravno).

Nakon predavanja, odveli su nas u obilazak i vidjeli smo cijeli odjel kao i rađaone. Meni je osobno najljepši bio taj osjećaj kao da nisi u bolnici. Sve je šareno i puno roda, ništa nije previše sterilno, a opet je izrazito profesionalno. Ne moram ni govoriti da ‘normalne sobe’ imaju samo dva kreveta za mame i dva za bebe (još uvijek se rado sjećam 6 kreveta brodskog rodilišta i svojih divnih cimerica), ali Nijemci se i dalje tuku za ‘obiteljsku sobu’. Mislim, tući ću se i ja ako bude bilo prilike jer ipak sa sobom onda možete imati cijelu obitelj cijeli dan, a vjerujem da je to neprocjenjivo. Također, boravak bolnici je ipak malo kraći – 2 do 3 dana za vaginalni porod, 3 do 4 za carski (dok je kod nas 3 i 7, ako se ne varam).

I tu sam saznala da se ovakav obilazak može napraviti i bez informativnog sastanka i to svaki tjedan, a u bolnicu se upisuje između 30. i 32. tjedna što je za mene bilo – taman na vrijeme. Odmah ujutro sam se obružala telefonom i Google Translate-om, za ne daj bože, i uspjela dobiti svoj termin – u 36. tjednu dolazim na prvi pregled kod liječnika u bolnicu, a tada imam i pojedinačne razgovore s njim i babicom da dogovorimo ‘koji su moji planovi za porod’. Totalno surealno, ako uzmemo u obzir da sam se u Hrvatskoj ‘pripremala’ tako da sam molila boga da me ne zadesi ‘doktor za kojeg se zna da je konj’ i da ne bude za vikend/po noći ako se sjetim da bih možda epiduralnu, a anasteziolog nije u smjeni.

I kad smo sve onda tako već obavili, odlučili smo se i za jedan šećer na kraju – dok sam tražila sve informacije o kursevima u bolnici, pronašla sam i nešto što se zove ‘Geschwisterkurs‘ iliti tečaj za braću i sestre. Koliko sam shvatila, ovdje ih ima svugdje. Jednom mjesečno, u prostoru bolnice gdje trudnice idu na jogu ili kasnije dolaze vježbati s bebama, a zove se ‘Rodino gnijezdo’, održava se jednokratni tečaj za djecu od 3 do 6 godina. Traje sat i pol i desetero djece je s mamom ili tatom došlo ‘naučiti’ kako biti starija sestra ili brat. Bili su obavezni ponijeti svog plišanca ili lutku i to je bilo to. Bili su preslatki i presmiješni dok su revno pratili kako im je jedna babica objašnjavala sve o bebi u stomaku, porodu i obavezama prema bebi kasnije.

Saznali su da su bebe u stomaku u vodi, a zašto – vidjeli su na primjeru jaja koje su tresli u čaši s vodom i bez. Saznali su da osim bebe, mama nosi i posteljicu koja hrani bebu kroz pupčanu vrpcu, a onda su vidjeli na primjeru lutke kako to izgleda i čime se prereže kad se beba rodi. Koncentrirano su pratili zašto je bitno da beba bude mami ili tati u zagrljaju na koži čim se rodi i valjali se zamotani u deke da vide kako je tijesno u stomaku i odakle dolaze udarci. Pričali su sami s kim će biti kad mama ode roditi (jer tata ide s njom), na koje sve načine se beba može roditi, čudili se da ima beba koje se rode s kosom, dobili su službenu potvrdu da se bebe NE rađaju iz guze (!!) i naučili kako staviti pelenu i obući benkicu. Najveće oduševljenje nastalo je kad su vagali i mjerili vlastite bebe, a bili su totalno iznenađeni kad su za nositi dobili lutku koja je prosječne težine i visine kao novorođenče. Da, i glava ‘joj se miče’ kao prava! Zapravo je bilo pravo oduševljenje vidjeti kako ih sve zanima i koliko su puno toga naučili jer ni pauza s perecima i keksima nije dugo trajala – htjeli su čuti još. Naravno, sve se završilo skakanjem s pilates loptama i ponosnim mališanima koji su dobili svoje ‘velika sestra‘ ili ‘veliki brat‘ bedževe.

Tečaj nije tehnički zahtjevan, ali je bio iznenađujuće prizeman i otvoren i to je ono što mi se najviše svidjelo. I šteta je što ne postoji i kod nas! Zaista su u tom jednom terminu naučili puno toga, a vjerujem da se sada još više osjećaju kao da se to sve događa i njima, a ne samo ‘mami’. I to je najbolji dio – porod im je sada manje stran, a oni su uključeni u sve. Morana je bila oduševljena i bedž ponosno nosi na jakni tako da vjerujem da smo pogodili s ovim izborom.

Što se same bolnice i porod tiče, ja sam i dalje poprilična flegma i jednako nemam neki plan i program. I u Hrvatskoj sam vjerovala da sam u dobrim rukama i da će tim znati što je za mene najbolje. S druge strane, da budem iskrena, isto tako sam znala da me se neće ništa puno ni pitati pa možda zato i nisam nešto pretjerano razmišljala ‘što točno želim’. Jer mi je bilo jasno da su šanse da to dobijem minimalne. S druge strane, ovdje su opcije zaista velike, ali ja i ovaj put samo pokušavam naći nekakav mentalni oslonac unutar sebe. Onako, biti sama sa sobom na čisto što otprilike želim, ali prvenstveno ostati pozitivna i vjerovati u to da, što god da bude, da ja to mogu i da će sve biti u redu. Što znači da sam i dalje vrlo otvorena za prijedloge onih kojima je to posao.

Ipak, pošto je moj prvi porod završio carskim rezom, ovdje se gotovo podrazumijeva da ću ga željeti i drugi put. Zapravo ne znam koliki je standard ‘carski na zahtjev’ kod prvorotkinja (nisam se raspitivala), ali vidim da je kod nas koje smo ga već imale, gotovo normalna praksa. Tako da sam ja ovdje ona koja mora napominjati da ne insistiram na ponovljenom carskom (meni se ne da zezat s ožiljkom, ali o tom po tom). I obje opcije se prihvaćaju sasvim jednako, s tim da od svoje liječnice imam zeleno svjetlo da ćemo ‘pratiti situaciju’. Ja sam spremna proći onu vrstu poroda za koju se zaključi da je najpametnija s obzirom na moju prijašnju trudnoću i s obzirom na to u kojem stanju je moje tijelo sada. A to je ipak nešto u što oni imaju uvid.

Ali o tim ‘visinskim pripremama’ i emotivnim nestabilnostima kad je porod u pitanju ćemo ipak u drugom tekstu, kada se još malo približim zadanom terminu. Do tada se nadam da mi nije promaklo još nešto bitno – kao fijasko s Hebamme. Ali zato, vjerujte mi, čekam prvo jutro u bolnici s bebom u rukama – da ga ODMAH upišem na listu za vrtić! Pa da vidimo tko će zakasniti ovaj put! U međuvremenu – ako imate kakvih dodatnih pitanja, znate gdje sam! 😉