Trudnoća i stil – sinonimi ili oksimoron?

Kad pričamo o trudnoći i stilu, u glavi mi se odmah stvore dvije oprečne slike. Jedna je umorna trudnica u sponzorskoj muževoj majici, tajcama do sisa i neuredne pundže koja hvata minut odmora na kauču, a druga je špicerica sa stomakom kao accessorizom u previsokim petama, (pre)markiranoj odjeći, prešminkana i nekako žalosna u svojoj pretjeranoj potrebi da se svidi svima i da zadrži epitet ‘sexy’ ispred sebe. Iliti brzo prijeći u MILF kategoriju. Ali postoji li sredina?

Kako sam sada drugi put trudna, uočavam neke stvari koje u prvoj nisam. Za početak, starija sam pet godina. Što ujedno znači i toliko umornija, tromija, osjetljivija i iziritiranija. Bole me mišići za koje nisam znala ni da postoje, a pola sata prenatalne yoge za mene ima vrijednost tri sata spa tretmana. A nije mi ni odnos sa odjećom puno zdraviji, rekla bih.

Da, već sam prošla trudnoću. Da, prijateljicama sam po potrebi kasnije dijelila što sam imala, tako da se dio zagubio, a drugi dio se pokazao neupotrebljivim. Jer vidite, prvi put sam rodila u siječnju, a ni stomak nisam zapravo imala do rujna. Što znači da je sva moja trudnička odjeća sažeta u par hlača i koju tuniku. Zapramo sam imala dobar kaput i amen.

Sada je situacija dijametralno suprotna jer stomak imam od prosinca, a termin je tek u srpnju. Što u prijevodu znači: mnogo trudničkih mjeseci, mnogo trudničkih godišnjih doba, mnogo odjevnih kombinacija koje moraju biti i za ured i za park i za bicikl i za valjanje po kauču. I pomalo me počela hvatati panika kada sam registrirala da ovaj puta ne mogu nositi preusko (smeta mi), uz vrat (iritira me), predebelo (vruće mi je), slojevito (ne mogu disati)… Ne morate u sebi razmišljati da sam nevjerojatno iritantna, toga sam vrlo svjesna. Samu sebe iritiram jer ne mogu vjerovati da je odjednom nošenje grudnjaka viša matematika. Ali izgleda – da je.

I kada sam odlučila pronaći neku potporu u bespućima interneta, dočekalo me iznenađenje. Osim par žena koje su imale detaljne i konkretne odgovore, većina se ipak držala one ‘dobre trudničke tajce i muževe razvučene majice’ jer ‘trudnoća traje samo 9 mj što je prekratko da bih ulagala u ormar’. I na tren sam se osjećala kao najveća razmažena šmizla koja bi, zamislite, pazila šta oblači i dok je trudna. I to me najviše zbunilo jer ja ne mogu biti dalje od prosječno modno osvještene žene. Za mene je vrhunac stila sveto trojstvo – dobre patike, jeans koji stoji kao saliven i t-shirt sa nekom infantilnom slikom. Kraj.

Ali što sam više razmišljala o toj situaciji koja ni meni sad odjednom nije bila jasna, zaključila sam da ja jesam alternativac koji nije #fashion. Ali sam ja alternativac koji njeguje svoj stil cijeli život. A taj stil ukjučuje točno određe tip odjeće i točno određene krojeve – pogađate, one koji nisu nosivi u trudnoći. Zato i ne stanem u samom startu u ništa od svoje stare odjeće. Ali odjeća je za mene uvijek bila vanjski produžetak mog karaktera i ja jednostavno ne mogu provesti trudnoću u sponzorskoj majici i tajcama. (A tu sad ne ulazim u problematiku zvanu ‘ide li itko na posao trudan i kako onda hoda okolo u žuja majici?!’)

I zaista, hvala bogu na H&M-u, Asosu i sličnim trgovinama. Dušu dale za dobar par tajca, još bolji trudnički jeans, a o donjem rublju i pamučnim majicama da ne govorimo. Ovo je sad tren u kojem me slobodno možete zvati taštom – ali meni to nije dovoljno. Žao mi je, ali nije. I zato nisam stala dok nisam pronašla trgovinu mama.donna. Znate zašto sam je uspjela naći? (pa makar i na facebooku!) Zbog pidžame!

Jer sjećam se prve trudnoće i nemogućnosti pronalaska pidžame u koju mi stane stomak! A to je bilo prije nego sam upoznala čari dojenja i, opet ne imala u čemu spavati jer nisam znala kako doći do toga što mi treba u dva ujutro, bez da skinem pola stvari sa sebe. (Isti problem nam se ponovio kada mi je mama operirala kralježnicu i nije bilo moguće naći pidžamu čij se gornji dio otkopčava jer ne smije ići preko glave). Zaista, što je to s pidžamama i ženama?! Jesam ja jedina koja spava u pidžami? Jesam ja jedina koja želi imati ugodnu, čitavu i funkcionalnu pidžamu?!

I da, možda ću i pronaći par komada u koje ću uspjeti ugurati stomak (neke haljine su već naručene), ali što poslije? Mislim da sam pola godine nosila 3 majice u kojima nije bio problem dojiti – zašto je to tako teško dostupno, a ako je dostupno, ili je pravljeno po ukusu prosječne šezdesetogodišnjakinje ili je sumanuto skupo. Jer može, dat ću ja 50 eura za haljinu na Asosou jer idem u svatove (da, i to), ali ne mogu i neću dati te novce za pamučnu majicu koja je uz to i ružna. A uglavnom jesu.

I ne samo što sam se osjećala nesigurno jer se na tren činilo da drugim ženama nije stalo do toga kao što je meni, ali sam se osjećala loše i zato što se čini da samo ja cijelu ovu životnu fazu doživljavam ovako osjetljivo. A to odbijam prihvatiti. Jer nije moguće da se svaka osjećala odlično s trbuhom do zuba, neispavana i preumorna, nesposobna zavezati vlastite tenisice. Nemoguće da sam samo ja imala problem s dojenjem u javnosti i nepraktičnim majicama, netolerantnim ljudima, nesurađujućim bebama.

Jer točno se sjećam svakog trenutka i toga koliko sam bila puna sumnje i neke tuge i općeg osjećaja da nisam dovoljno dobra – a moja osobnost je takva da, ako mi u tom trenutku obučete bakinu majicu, imat ću mini slom živaca. Jer vanjski izgled onda samo potvrđuje sve moje unutarnje dileme. Jer ne samo da se onda osjećam popišano, tako i izgledam. A to odbijam.

I zato se nisam dala. Nema šanse. Neću biti u sponzorskoj majici i tajcama – ne zato što sam bolja od toga već zato što ću u tom slučaju i prestat prat kosu, šminkat se, zalijepit ću se za kauč i trpati kolačima. Jedno vuče drugo, barem mene. Ako sam se prvi put uspjela osjećati kao ja cijelu trudnoću, mora postojati način da to uspijem i u drugoj!

Za mene to znači dobar šareni par tenisica, nova boja za kosu (u redu je, smirite se, mislima na preljeve koji smiju na kosu u trudnoći), pronalazak kreme za lice koja odgovara ovom novom stanju. To znači da ne odustajem od ruža i haljinica, pa makar ih naručivala iz Hrvatske da mi dođu. Jer za mene odjeća mora biti u skladu s mojim karakterom. I za to se neću ispričavati. Pa ako je u redu kopati po netu dok ne nađem savršenu torbu za pelene, bogami je u redu kopati i dok ne nađem spavaćicu! Nije pomoglo što sam oboje našla na istom mjestu 😉 (Ok, nemojte nikome reći, ali ovo na slici je mama.donnina spavaćica samo je najljepša ikad pa ju ja nosim kao haljinu. A spavat ću u drugoj, isto superkul, ali nema pande – a pande su sve!). I neću ići u svatove kao kit, ići ću kao moderan i sladak kit! Jer ja to zaslužujem – ili ne zaslužujem, ali za dobrobit mentanog zdravlja cijele familije, bolje im je da se prave da zaslužujem.

I drago mi je što se nisam dala. Jer sam kopajući uspjela pronaći ono što sam si zamislila – volim misliti da sam možda i pomogla malom obrtniku u procesu. I naravno da ispod svega nosam H&M grudnjak, najlonke i majicu bez rukava, ali ovo vanjsko je ono što me veseli. Jer se ne osjećam krmeljavo i zgužvano, umorno i bezvoljno. Osjećam se kao ja, samo sa slađim dodacima – veselom haljinicom i velikim stomakom. Pa hajde da radosno dočekamo to proljeće, a onda i ljeto!

#misusovo

p.s. – a ono što sam upravo saznala je da sutra (u četvrtak) u Gloriji izlaze popusti povodom konferencije Sretno dijete, a među njima je i 20% popusta za moju omiljeni maternity trgovinu. Pa ako vam treba spavaćica ili majica ili samo ne želite hodati okolo kao nezadovoljni kit, iskoristite ovu priliku. Jer pogodite tko isto još hoće – srećom pa kölnski aerodrom drži i naše časopise. Baš me zanima hoće li još tko osim mene hodati okolo u spavaćici i praviti se da je u haljini 😀