Nego, šprehen zie dojč?! iliti njemački za početnike

Provela sam cijeli dan na kompu. Odlučila sam da je vrijeme da se trgnem nakon zimskog sna i da malo pročačkam stvari koje me zanimaju, koje radim, da pronađemo online tečajeve, tutoriale i pokoji pametni podcast. Razbacala sam od ranog jutra (čitaj: od 9 jer nećemo baš pretjerivati) i uz vruću kavu otvorila 230 tabova, valjda. Jer – sad ću ja sebi složiti plan i program, sa’š ti vidjet kad ja sve poslažem, nema tu trudna, umorna, ovo, ono! Mogu sve i hoću! (Ali samo do 17h, poslije sam mrtva.)

I inače sam tip koji živi u etapama koje se izmjenjuju, pa sam tako proaktivna dva mjeseca, a onda glumim žvaku na kauču dva tjedna i tako u krug. U trudnoći je to još malo gore jer se brzo umaram, loše spavam i žgaravica me ubija. Ali u trudnoći se i upali ta malena budilica (koja očito nije biološki sat) koja te podsjeća da, ni u najboljim uvjetima, prvih šest mjeseci nakon poroda (a vrlo izgledno i dva prije) nećeš imati nikakav raspored za sebe, nikakve projekte, nikakva profesionalna nadograđivanja i sl. Imat ćeš posla preko glave, ali ne te vrste.

Ta malena budilica odlično dođe da te podsjeti na sve što želiš završiti, a nisi do sada, na sve temelje koje želiš barem postaviti prije nego odeš na ‘odmor’. Ona je i ona koja mamama s konkretnim karijerama ulijeva dozu anksioznosti i straha da su zamjenjive, a pred porod svoj fokus prebaci na gniježđenje i polagano usporava. A ja sam odlučila iskoristiti nalet energije drugog tromjesečja i završiti sve ono što sam započela. Jedino sam zaboravila na jedan maleni detalj. Jednu sičušnu malu mrvicu detalja.

Koji kaže da ovo što sada radim – nije ono što mi treba biti prioritet u životu.

I tako sam cijeli dan pred kompom provela u totalno bipolarnom raspoloženju – ovdje sam s jedne strane čitala i slušala i radila sve ono što me zanima, a s druge strane sam tri puta uzimala pauze. Za plakanje. Hormonična kakva jesam, na glas sam jecala jer moj njemački nije na onoj razini na kojoj bi trebao biti, a ako ga nisam riješila do sada, PA KADA ĆU?!

Oprostit ćete mi na kratkom spoju u mozgu jer mi je trebalo neko vrijeme da si osvijestim da možda pretražujem krive stvari u Googlu. I da još nije kasno. Jer imam još (nadam se) dobra četiri mjeseca pred sobom. A onda, kad je mozak došepao do te šokantne i dramatične činjenice, prestala sam plakati i počela tražiti. I, oh, kako mi je drago da jesam!

Vidite, njemački i ja oduvijek njegujemo posebnu love-hate vezu. Uvijek je tu negdje, učila sam ga u školi, cijeli život tu dolazim baki, volim ga, ali odbijam pričati i sl. Njemački je za mene bio uvijek onaj dovoljno poznati jezik da se ne osjećam kao padobranac, ali dovoljno nepoznat da razvijam frustraciju. Svi smo bili u tom sosu gdje si u gimnaziji naučio deklinirati članove i znaš da slažu ‘naopake’ rečenice, ali dalje od toga nitko ne ide. I ubacite tu još pokoji nezdrav obiteljski stav prema cijeloj stvari – dobit ćete moju crnu rupu njemačkog jezika.

Jezika zemlje u kojoj živim i koju volim i koja mi je dala nevjerojatne prilike. Jezik u kojem se osjećam kao kod kuće, kao i što sam pisala ovdje. Jezik koji se dovoljno služim kada mi je to potrebno, osim kada se potrefi težak dan pa ne razumijem ni riječ. Jezik koji me iznenađuje svojom nježnošću, pjevnošću (maknite se od Bavarske, kažem vam) i matematičkom preciznošću, ali istovremeno i jezik koji me tjera na to da se osjećam najgluplje u cijelom svom životu. Do te mjere da se nekad zapitam za vlastitu inteligenciju.

Naravno, mi smo si sami krivi – došli smo ovdje kao padobranci i krenuli s ‘kako ćemo, lako ćemo’ stavom. Jer u našim glavama, njemački je bio nešto što će se naučiti samo. Onako, usput. Halo, pa koliko stričeva iz Njemačke imate koji šprehaju sve u šesnaest kad dođu na Urlaub? To se vozi Mečka, to se vade marke iz džepa, to se špreha dojč jer mu fali, onih, naših riječi! Ako može stric Jozo, pa možemo i mi, zar ne?!

Ne, ne možemo.

Krenimo od toga da smo mi oboje punog rasporeda od kada smo došli. Oliver radi svaki dan, a ja hendlam dijete. Od dolaska to je značilo da prvo nemamo vrtić uopće, onda čekamo vrtić, onda dobivamo skraćeno vrijeme u vrtiću. Tada i ja dobivam posao koji nije svakodnevan, ali je uvijek u popodnevnim satima. Pokušajte u to ugurati integracijski tečaj od 5h dnevno po nekoliko mjeseci. Za nas to nije dolazilo u obzir.

Prvo, jer nije da ne znamo ništa njemačkog. A drugo, naše okolnosti su bile takve da smo si to mogli dopustiti. Jer neću sjedit na tečaju kad se možemo ići voziti biciklom. Jer neću sjediti na tečaju ako cijeli dan nisam vidjela muža. Jer neću sjediti na tečaju kad imam dobar posao i odlične kolege i imam i ja pravo na život. (Drama, znam.) Ali to su vam ti dvosjekli mačevi – Oliver radi u internacionalnoj firmi na engleskom. Ja sam sretna što je posao pronašao mene (ovdje) i radim u WDR-u na radijskoj emisiji koja ima program na hrvatskom. Elegancija. Chill. Utopija. Ali nula od njemačkog.

No, vidite, ja sam rodila malog poliglotu. Morana priča tečni njemački, engleski i hrvatski i ne izgleda kao da se planira tu zaustaviti. Osim što ne dolazi u obzir da ona nešto priča, a ja ne znam što, također ne želim niti nju dovesti u situaciju da se počinje sramiti svoje mame. Ne želim biti jedna od onih koji znaju sastaviti pet potrebnih rečenica, a onda glavinjaju okolo. Neću. Ne moram!

Ali ja sam se, vidite, preračunala. Krenula sam s tečajem kada smo tek došli, ali nakon prvog stupnja, grupa se raspala. Ništa drugo nije mi odgovaralo. Onda sam odlučila da ‘mogu ja to i sama’ i krenula sa začaranim krugom online aplikacija, njemačkih časopisa, povremenog skype tutora, blejanja u njemački tv i sl. I znate što ću vam reći? Ništa to ne vrijedi! Ne vrijedi!

Ako niste izrazito disciplinirana osoba (koja uz to nema nikakvih drugih obavea u životu) koja može 4h dnevno posvetiti samo i isključivo njemačkom jeziku – ništa od toga. Da, razumjet ćete malo bolje, da, osjećat ćete se malo opuštenije, ali nemojte se varati, to nije učenje njemačkog jezika. Vjerujte mi, probala sam.

I sada, kada je došla voda do grla, odlučila sam staviti sve opcije na papir. Jer smatram da MORAM u iduća 4 mjeseca doću do konkretnog znanja. A to je moguće. Moguće je ako se potrudim i ako zavrnem rukave. A nema tog projekta, društvenih mreža, bloga ili suradnje koji je u ovom trenutku važniji od ovoga. I ja sam, zapravo, glupača što mi je toliko dugo trebalo da toga postanem svjesna.

U roku jednog dana našla sam tečaj koji mi odgovara (najčešće svaki mj kreće nešto novo tako da ne morate čekati polugodišta i sl.). Odlučila sam biti i dalje iskrena sama sa sobom tako da sam odmah prekrižila sve integracijske tečajeve i one što nudi Arbeitsamt. Oni su super ako nemate materijalnu mogućnost za nešto drugo. Ali ja sam tip kojem to ne odgovara – odradila sam jedan tečaj od 12-18 ljudi po satu koji svi imaju različite predispozicije i to jednostavno ne funkcionira. Ne za mene. Ako nije ni za vas – kopajte dublje.

Kopala sam i ja. I pronašla odličnu školu, udaljenu 15ak minuta vožnje od stana koja u grupama ima samo do pet ljudi. Pet ljudi na intenzivnom tečaju koji opet nije previše intenzivan – ne traje 5 dana po 5 sati, traje 4 dana po 4 sata. I za mene je to tempo koji mogu pratiti. Ali osim toga ima i profesoricu koja je stručnjak, ima sve materijale koji su nam potrebni, a opet ima sudionika tako da ne nedostaje konverzacija koja je meni neophodna. Jer je u svakodnevnom životu nemam!

I nemam vam tu ništa pretjerano pametno za prosipati, sve znate i sami. Moj put nije ni blizu gotov, ali mi je drago da sam se barem vratila na njega. Jer sam shvatila da i u ovome, kao i mnogočemu u životu, imamo pravo tražiti ono što nam odgovara. A meni nije odgovarao ‘usput ćemo’ način učenja. Ako imate plan ikada pričati pravilno – mislim da ne bi smio ni vama. I da, ja sam bespotrebno razvukla i mogla sam ovo odraditi toliko ranije. Ali nisam. I zato sada hoću.

Tv će i dalje biti upaljen, časopisi će se kupovati, blogovi će se čitati, ali prvenstveno će se ići u školu. Jer neke stvari ne mogu se drugačije naučiti. Ne kako treba. Nadam se da ćete mi poželjeti sreću i da ovaj put neću tako lako odustati!

#misusovo

(Oni koji žele konkretnije informacije o učenju njemačkog, a ne samo moje osobno i subjektivno iskustvo, možete ih pronaći ovdje kod derneuesvabe)

(A za sve koji su u Kölnu i zanima ih više škola u koju sam krenula, zove se Nibelungen Sprachschule, u širem centru je i slobodno ju potražite online)