Samo je jedna mama, jedan tata i jedna – prijateljica

Zlato mamino, ljubav mamina, sreća mamina jedina skoro puni pet godina. Radost veselje i svašta nešto. I dok ju gledam kako i dalje svake godine postaje nekako još više kul nego prije (moliću, hoće li mi netko objasniti kako je to moguće i kako mene nije zadesila takva sudbina?), i dalje sam ponosna kada uočim da i dalje u njoj ima onaj najbolji dio mene.

Onaj dio o kojem sam pisala ovdje jer sam znala već tada je ona toliko više nego što ću ja ikada biti.

Na svu sreću, zlato mamino, sreća mamina i ljubav jedina, pokupila je još neke mamine osobine. I to točno one osobine koje uzrokuju mamine mini živčane slomove i glavobolje prouzrokovane izgovaranjem istih onih rečenica koje je izgovarala – moja mama. Ali to je valjda ono prokletstvo majčinstva u kojem, nakon života provedenog u ‘ja to neću NIKADA tako’, spoznaš da je jedini put majčinstva popločen onim istim materijalom koji je tvoja mama pripremila. Ako ne materijalom, onda barem rečenicama.

I tako, ususret velikog rođendana i kul partyja (koji se nadam da će se ostvariti i o kojem ćete biti obavješteni), ja svaki dan, par puta dnevno, ulazim u cipele moje vlastite mame i izvodim po kući performans naziva ‘majka Kristina autotune remix’. Na trenutke mi dođe da se smijem na glas, a na trenutke da lupam glavom o zid. Jer što se događa? Moje dijete, ljubav sreća i blago mamino, pokupilo je maminu najgluplju osobinu stoljeća. Onu osobinu koja je bila zaslužna za moje najveće tuge, srcedrapateljske godine, neprospavane noći i zbog koje sam trebala doslovno godine rada na sebi da dođem do stadija u kojem uključujem mozak, a ne iracionalne osjećaje.

Dame i gospodo, dobrodošli u bolju i poboljšanu verziju ‘Maja 2.0’! Jer moje dijete je posesivno i previše se veže za prijatelje. I ja vam ne mogu objasniti koliko me to prožima jezom.

Već smo dvije godine u njemačkom vrtiću i njen se napredak prati stalno i temeljito. Sve znam o njenim motoričkim vještinama, baratanju jezikom i društvenim afinitetima. Isto tako znam da je imala sposobnost koju je teta stalno dizala u nebesa – bila je toliko socijalna da je imala rijetku sposobnost da je sa svima dobra, sa svima se druži. Imala je, naravno, najdražu najbolju frendicu, ali to nije utjecalo na njen društveni život. Kada frendice nije bilo u vrtiću, bio je cijeli čopor njoj drage djece. I upravo zato, jer nije radila razliku niti birala favorite, bila je omiljena. I to zaista je divna sposobnost koju ona ima – ljudi se s Moranom uvijek osjećaju kao da da su jedini na svijetu jer vam ona posvećuje svoju punu pažnju kad je s vama.

Jeste primijetili da pišem u perfektu? Naravno! Jer mamino sunce, mala žabica i princeza mamina, je ove godine promijenila ploču. Od početka ove vrtićke godine, za Moranu postoji samo – Selina. Želi biti s njom uvijek i stalno, nitko drugi ju ne smije ni pogledati. Jedina riječ u njenom vokabularu je ‘Selina’ i nema dovoljno sati u danu da se njih dvije naigraju.

Mene to ispunjava jezom jer, objektivno, ne želim da se veže samo za jednu osobu i tako izgubi tu divnu društvenost koju je imala, i subjektivno, jer se još uvijek sjećam svoje nenormalne opsesije. Helene. Vidite, i ja sam odrasla s dječjom opsjednutošću i fiksacijom na samo jednu prijateljicu. Helena je u mojim očima bila ljepša, bolja, pametnija. Helena je bila sve što sam ja htjela biti, samo još malo bolja. A mom krhkom samopouzdanju nije pomoglo ni to što Helena nije uzvraćala ljubav. Ne na taj način.

Godinama sam se osjećala počašćenom ako se ona udostojala družiti sa mnom, ali nikad joj nisam bila prva. Imala je najbolje prijateljice, a ja sam bila tu ‘za po kući’. Ja nisam imala druge najbolje prijateljice, ja sam imala nju. Iako zapravo nikad nisam. I taj uzorak ‘otirača za noge’ sam nastavila vući kroz cijeli svoj život. Jer sam zaista vjerovala da će netko nekada shvatiti koliko meni znači biti njihov prijatelj (srećom, i to se dogodilo, ali to je sad druga priča).

I baš poput Morane, i ja sam imala mamu. Mamu koja je konstantno hodala iza mene i prosipala životne mudrosti poput ‘to ti nisu prijatelji’, ‘ne budi blesava, pa zar ne vidiš da te vozaju’, ‘Majo, ako joj nisi na prvom mjestu, ne zaslužuje ni ona da bude tebi’, ‘Isuse mileni, daj se izbori za sebe’, ‘ako ti zbog nje odguraš sve druge, neće ti ostati nitko’. Pogodite tko odslušava sve te monologe u glavi ovih dana?

Iako tada neshvatljivo, moja mama je bila u pravu. Ne samo za Helenu, Helena je samo bila prva – poslije ih je bilo more. I svaki put ono što je mama predvidjela, dogodilo se. Ali ja nisam slušala jer ‘ako ja njih volim, pa vole valjda one i mene?!’. I dugo, zaista dugo mi je trebalo da naučim.

Nekidan je Morana došla prepričavajući važnu anegdotu gdje je njena najbolja prijateljica ‘birala najbolju frendicu’. I nije izabrala nju. Ali onda je Morana sva važna rekla da one imaju tajnu – poslije joj je šapnula da su ipak one najbolje frendice. Otišla je sva zadovoljna, a meni se slomilo srce. Upalile su mi se sve crvene lampice koje su mogle. Jer to je taj uzorak ponašanja. Točno taj.

I što sada? Kako dalje? Ne možete dijete natjerati da se s nekim druži više, a nekim manje. Kao što ne možete ubrzati sazrijevanje – ono će doći u svoje vrijeme, nakon puno udaranja glavom o zid, bar ja to znam. I to je nateži segment majčinstva, gledanje kako moraju prijeć dug i težak put, a vi im ne možete pokazati prečicu. Jer ne postoji. Tako da ću slijediti (opet) primjer mame Kike i zvocati u pozadini. Nešto će od toga ostati, sada znam. Također, probat ćemo napraviti taj tulum stoljeća i nadati se da će polučiti neke uspjehe, zasaditi neko novo korjenje.

Jer ne mogu je spasiti od sebe. Ali mogu pokušati pripremiti teren za kasnije. Naravno, savjeti pametnijh i iskusnijih također su uvijek dobrodošli! Ja sad idem pisati pozivnice, a vi se raspišite ako to poželite.

#misusovo