Kada plan A ne upali

Davno sam pisala o tome kako me cijeli život prati reputacija ‘one koja ima potencijala‘. One koja je dovoljno inteligentna da može brzo pohvatati, da razumije naučeno i da zna dovoljno dobro uroniti u materiju. Isto tako me, ruku pod ruku, prati i reputacija ‘one koja je posebna vrsta pehiste’, kao i ‘one koja previše analizira’. Ako pitate mene – katastrofalna kombinacija. Jer moj profesionalni napredak ili pokušaj karijere nisu nešto čime se pretjerano ponosim. Prvenstveno, jer nemam baš što za pokazati. Jer sam uspjela doktorirati na homogenoj zvanoj ‘suficitarno zanimanje + korumpiran državni aparat + dobro mjesto u krivo vrijeme’. Ali pravi razlog zašto ne volim razgovarati o tome (ne volim ni razmišljati, a kamoli razgovarati o tome) krije se u ogromnom osjećaju da sam ipak sama za to kriva. Dame i gospodo, točno tako limb izgleda. 

Istina je, počelo je sve lošim slaganjem tetrisa. Fakultet sam birala srcem, a ne mozgom, ali nije mi se činilo da sam u krivu. Išlo je sve onako kako sam željela, uživala sam u predavanjim i interakciji s profesorima, bila demos, a onda i kandidat za asistenta. I to među profesorima koje sam cijenila do neba i za koje sam zaista imala osjećaj da me razumiju. U tom trenutku, počela sam ozbiljno misliti da nije istina da se meni događaju samo loše stvari jer – hej, korak sam do svojih najluđih snova, a tu sam došla samo i isključivo svojim trudom i radom. Sreća mi se gotovo nasmiješila. Dok me par dana prije obrane diplomskog nije profesor dočekao ispred ulaza, nervozno pušeći cigaru. Jer je upravo čuo da je krenula zabrana zapošljavanja u javnom sektoru. Jer par mjesta koja postoje čuvaju za one ‘koji moraju dobiti to mjesto’.

Mislim da je to prvi put u životu da sam glasno plakala vani. Ridala, točnije. A to jako puno znači ako znate da niti na sprovodu najbližeg nisam plakala. Jer ja plačem kad me se ne vidi. Ali ne i ovaj put. Doslovno sam tada i tamo znala da su sve moje nade totalno potonule. Flota desetkovana. Nema preživjelih. Predramatično? Ni slučajno. Jer vidite, ja sam jedna od onih koji u Hrvatskoj ulaze u skupinu topovskog mesa. Nedovoljno jadni da nam država mora pomoći, ali bez ikakvih mogućnosti napredovanja. Ja sam dijete bez oca koji je poginuo, ali ne u ratu. Ja sam dijete koje nema veza, nema poznanstava, moja obitelj u ničemu nije bila tako relevantna da može nekoga pozvati na vraćanje usluge. Ja sam dijete koje je uvijek bilo odlično, ali ne natprosječno. I tko god vam kaže da pozadina i materijalni status obitelji nisu bitni – laže. Jer ja znam koliko je nemoguće ponekad iskočiti van zadanih gabarita. 

I zato nisam mogla ostati u Zagrebu. Nisam imala od čega. Jesam, radila sam cijeli fax, ali sam diplomiranjem ostala bez studentskih ugovora. Vratila sam se mami, kao što se i mnogi vrate, i krenula u začarani krug svoje generacije. Nisu me htjeli zaposliti u školi jer nemam vezu, nisu me htjeli zaposliti kao novinara ‘jer njima ne trebaju takvi s diplomom, oni će naučiti nekog koga će manje plaćati.’ Nisu mi dali da volontiram jer sam konkurencija, nisu mi dali stručno osposobljavanje jer ‘nisu znali što je to’. Kasnije, kad su saznali, ja sam imala 3 mjeseca staža u struci, a oni su tražili one koji nemaju ni dana. Čak i te zvanja kad netko ode na operaciju ili slomi ruku prestala su nakon što sam rodila. Ono malo što sam se gurala u medije su me platili tek kada sam se počela prijetiti. A platili su me 800 kn za mjesečni rad. I naprosto sam se utapala. A najgore od svega je to što nisam bila jedina.

Jedina razlika između mene i ‘njih’ je ta što su oni oko mene ustrajali i negdje se uglavili putem. Ali ja sam otišla. Otišla sam jer sam shvatila da se ne želim uglaviti. Ne želim živjeti tako i nekome biti dužna cijeli život samo zato što postojim. Bila sam preumorna od osjećaja nevidljivosti, od straha od zamjeranja glavešinama, od potrebe da se pogibam i konstantno ušutkujem samu sebe jer ću nekome stati na žulj. 

A jedini način da odete, iz istih razloga kao ja, je da drugačije posložite stvari u glavi. Isto onako poput mene. Moja bespomoćnost, tuga i samosažaljenje pretvorilo se u bijes, inat i ljutnju. I kako bih podnijela to što možda zauvijek svjesno odlazim od mogućnosti da postanem sve ono što sam ikada htjela i znala, morala sam spaliti sve mostove iza sebe. Uvjeriti se da ja tu nikada niti nisam trebala biti. Jer tu nije moje mjesto. Jer ja nisam za to. Jer to nikada nije niti bio plan, ne zapravo, i ja tu nemam što tražiti, ni što nuditi. Od trenutka kada sam odlučila svjesno odšetati od pokušaja da izgradim profesionalni život, da doživim profesionalni napredak, za mene je svaki posao u struci postao nepoželjan. Jer me podsjećao da ‘ne valjam’ i da nisam za to. I tako sam odlučila da ne želim biti ono što sam uvijek željela. Samo sam onda ostala u potpunom mraku jer nikada nisam imala plan B. Plan B mi nije trebao jer je plan A morao upaliti. Samo što nije. 

A onda sam se našla ovdje, u Njemačkoj. U zemlji koja mi se činila toliko bliskom, ali mi je jako brzo pokazala koliko daleko smo zaista od nje. Prvenstveno mislim na ostatke socijalističkih tekovina u našem školstvu i našem odgoju. Kod nas sve funkcionira po principu – napravi šta se od tebe traži i amen. Jesi? Super, najbolji si u klasi! Dobio si 5? Ljubi majka, nemoj, sine, ništa drugo radit, ti si svoje obavio. Završio si fax u roku i bio dobro dijete? Sad ćemo riješiti neki poslić, gospodski, naravno, kakav drugačiji za vas koji imate vakultet, a naći će se pomalo i ostali statusni simboli. Znam jer sam i ja bila dio tog sistema. Znam jer sam i ja bila ljuta jer sam smatrala da mi je država u ovom ili onom obliku dužna nešto. Jer, hej, ja sam napravila sve što ste mi rekli, ‘ajmo sada, gdje je padanje stvari s neba? Dok nisam započela dijaloge s ljudima koji su ovdje, u Njemačkoj, na podjednakoj obrazovnoj razini sa mnom. I ostala zaprepaštena.

Od volontiranja, neprofitnih projekata, stranih jezika, studentskih razmjena, raznih specijalizacija, praksi radi kojih se uzima ‘pauza’ na faksu, izučavanje posla, brusenje vještina… Kod kuće pojam ‘cjeloživotnog učenja’ znači poneki seminar na koji odeš jesti krofne kad te šef potjera. Vjerujte mi, ovdje to nije ni približno tako. I osim što sam ostala impresionirana njihovom radnom etikom i cv-om, istovremeno sam se osjećala postiđeno. Jer sam postala svjesna toga koliko puta sam sama sebe zaustavila u nepredovanju. Da, imala sam nesretan splet okolnosti koji me u startu unazadio par koraka, ali u trenutku kada sam bila na apsolutnom dnu, a vjerujte mi da zaista jesam, umjesto da se odbacim, ja sam ostala sjediti. 

Koncentrirala sam se na dijete i sve svoje planove, nade i mogućnosti potisnula negdje u pozadinu. Jer neću sada. Jer poslije ću. Jer ionako ništa od toga pa čemu se truditi?! Sve napore sam usmjerila na nešto, istina, od neprocjenjive važnosti, ali nešto što me neće tako lako odbaciti. Nešto što je bila sigurna luka. Nešto gdje sam najbolja i gdje zapravo nemam konkurenciju. Jer ja ću biti mama i ja ću piskarati blog, daleko u Njemačkoj. I onda će ponekad netko reći. ‘Wow, ti tako divno pišeš, zašto ne izdaš knjigu?’, a ja ću se zacrveniti i reći: ‘Oh, tako ste dragi, oh!’ Trenutni ego-boost i ‘ajmo dalje sa životom. Ili točnije, ‘ajmo dalje sa životom bez ikakvih konkretnih planova. Ali onda pogledam u oči svog čudesnog djeteta i shvatim da to nije dovoljno. Ja nisam dovoljna. Jer sve sam podredila njoj, a nisam učinila ono osnovno – dala joj mamu koja je uzor. Mamu koja može i mamu koja zna. 

Prava istina je da se, zapravo, bojim. Prava je istina da nikada neću zaboraviti kako zgažena sam bila u trenutku kada je sve palo u vodu. Toliko da se već godinama ne usuđujem pomaknuti kako bih ponovno pokušala. I kako vrijeme prolazi, postaje sve teže. Jer sada tu nisam samo ja, sada je tu i dijete koje se mora uklopiti u raspored. Tu je strana zemlja, težak jezik i početak koji je zastrašujuć jer nema poznatih puteljaka da ih pratiš. Nema onoga u čemu sam ja uvijek bila najbolja – u slušanju naputaka. I iako sam službeno pronašla posao ovdje, preda mnom je još jako jako dugačak put. I što ga dulje odgađam, postaje sve teži. Ali naprosto se ne mogu više gledati u ogledalo dok me svi oni koji su bili miljama iza mene polako prestižu. Jer isprika da oni igraju prljavo i idu prečicama ne vrijedi puno u trenutku kada si priznaš da si za neke stagnacije ipak sam kriv. Jer jesam. I sada to vidim

Zastrašujuće je pokušati izgraditi profesionalan život u tridesetima. Ali ja ću se uvjeravati da je moguće jer u protivnom nikada neću mrdnuti s mjesta. Jer Mary Shelley je Frankensteina napisala sa 18 godina. 18!! Ja sa uskoro pune 32 mogu sa zadovoljstvom konstatirati da piskaram od dosade, tražim način za izbjeći obaveze i gledam Gilmoreice po 17. put. Eh, da, i ‘čekam da se nešto desi’. Jer inače je normalno da stvari padaju s neba, barem ovdje ‘u nas u Njemačkoj’. Ali neću vam lagati, teško je. Život izvan zone komfora je zaista vrijedan življenja. Ali nitko vas ne upozori na to koliko truda i rada zahtjeva. Koliko preispitivanja i vječnih dilema sa sobom povlači. I vjerojatno je kasno da postanem primabalerina, to priznajem. Ali nije kasno da si priznam da još uvijek želim dio onoga što sam željela oduvijek. Da plan A još uvijek nije izblijedio u potpunosti. Hoću li ga znati provesti u ovim toliko težim okolnostima? Ne znam. Možda neću. Ali definitivno ću pokušati jer si to dugujem.