Jesu li zaista prisutni roditelji, bolji roditelji?

Ponovno sam nabasala na jedan od onih ‘imaš samo danas’ tekstova. Znate, jedan od onih gdje vam govore kako je svaki trenutak proveden s djetetom blagoslov, kako trebamo pohraniti u memoriju svaku sekundu zajednički provedenog vremena, kako s njima imamo samo kratkih osamnaest godina, a vrijeme neumoljivo gura naprijed. Jedan od onih koji vam kažu kako morate biti prisutni. Stalno! Jedan od onih koji vam kažu kako je dijete najveća dragocjenost koju imate i kako vam klize svaki dan kroz prste. Jer se vi bavite i drugim stvarima osim njih i ponekad mislite da imate pravo na vrijeme za sebe, na misli za sebe, na sjedenje kraj njih bez interakcije barem pola sata. Ljubav najveća, sreća mamina, zlato jedino, svaki dan je jedan dan starija (no shit, Sherlock) i vi ste, u prijevodu, izgubili još jedan dan pun nježnosti, ljubavi i međusobnog prožimanja. Ono, ukratko, usran ste roditelj. The end, ‘ajmo dalje. 

Ne, nemojte me krivo shvatiti. I ja sam na prvih šest takvih tekstova ridala – jer sam emotivni roditelj koji voli svoje dijete i, realno, vjerojatno su me pogodili taman na vrhuncu pms-a. I onda sam tako oplakala prvih par puta jer ‘dugo još neću moći mirisati kosu vlastitog usnulog čeda’ jer će me uskoro napustiti. Ovi dani se neće vratiti. I jesam, plakala sam ja djelomično zato što mi dijete odrasta, a to je takav ‘bitter-sweet’ osjećaj. Ali moje plakanje je bilo puno više ‘bitter’, a puno manje ‘sweet’. Zašto? Jer sam si taman oko tog šestog plakanja iskristalizirala da ja plačem zbog – osjećaja krivnje! Svaki taj tekst je puno manje naglasio ljubav prema djetetu, a puno PUNO više prstom pokazao u mene. U mene koja sam ‘taj dan blejala u mobitel, a ne u duboke bazene koji su oči mog jedinčeta’ (iskreno, nemam pojma je li to uopće riječ). Jer sam si ja, eto, dozvolila da mi nekad nešto drugo bude prioritet tog dana. Nešto poput društvenih mreža. Ili razgovora s odraslim ljudima. Ili, ne znam, nešto poput odlaska na posao jer, eto, osim što si gledamo u bazene, moramo nekad nešto i pojesti, popiti, a i Polly Pocket je izašao, jelte, a Polly Pocket košta. 

Naravno da je svaki takav tekst duboko emotivan ako je pisan iz perspektive majke koja gleda to usnulo čedo i koja razmišlja o tome kako je još jučer držala malu bebu. Ali ti tekstovi nikada i nipošto ne smiju biti mjerilo niti života niti roditeljstva! Jer ako će biti – možemo svi odmah počiniti kolektivni harakiri da si skratimo muke. 

Vjerujte mi – nitko ne može biti prisutan od 0 do 24 svaki božji dan!

Nije istina da ‘imate samo krhkih 18 godina njihova malenog života’, a onda ih više nećete vidjeti. Osim ako se ne ispriječi nekakava katastrofa između vas, vidjet ćete ih. Oh, kako ćete ih samo vidjeti! Nekad ćete ih jako željeti ne vidjeti, ali će oni svejedno i dalje biti tu. Pitajte sve ove roditelje koji svoje tridesetogodišnjake pokušavaju izbaciti iz kuće, a oni im umjesto toga dovedu još i ženu i pokoje dijete. A što ćete ih tek vidjeti kad dobiju tu djecu i ne budete ih mogli skinuti s mobitela jer ne znaju promijeniti pelenu sami, a uz to vas moraju pitati što je sve normalno, što nije, kako da skidaju temperaturu, koliko da dinstaju gulaš, moraju li slušati dijete dok diše, kako da im odčepe nos, trebaju li ih kupati baš svaki dan, je li ovo crveno dermatitis ili kozice, šta da rade s mastitisom koji imaju, imate li vi svježeg kupusa i kad ćete doći na kavu? Vidjet ćete ih i na ručkovima i kavama i godišnjicama i sprovodima i u slučajnim posjetima, a kada ih ne vidite – visit ćete na telefonu, kao i sav normalan narod.

Istina, nećete moći djetetu mirisati usnulu glavicu, ali opet, tko želi mirisati usnulu glavuču prosječnog petnaestogodišnjaka koji se nije otuširao poslije treninga jer mu se nije dalo? Djeca odrastaju, ali odrastamo i mi s njima. Mijenja se ritam, mijenja se koncept, oni traže više prostora i mi smo im ga dužni dati. Kao što smo dužni i nešto od tog vremena uzati k sebi natrag. Ako vam fali beba, pogodite šta? Uvijek možete imati novu bebu! (Ne šalim se.) I kao što sada zaljubljeno gledate kako se uči držati olovku, tako ćete zaljubljeno gledati i prvu otplesanu predstavu ili prvu srednjoškolsku dodjelu diploma, prvi uzvik ushićenja kada se dobije prvi posao ili prvi trudnički test bude pozitivan. A onda ćete tako zaljubljeno gledatu unučiće i mirisati bebinu glavicu ispočetka. No, natrag u stvarnost.

Sve ovo zvuči divno, ali nemojmo se lagati – isto tako već sada ima, i biti će, milion stvari koje ne želite gledati, koje želite premotati ili s kojima vam se ne da zamarati. Nešto poput mojih dijaloga o vjeri u sred kojih trčim u wc, a zapravo se sakrivam jer ne znam što da kažem. Želite ponovno premotati i zaustaviti svaku želučanu virozu, visoku temperaturu ili tantrum na blagajni trgovine? Želite ponovno prolaziti grčeve, prva naguravanja u parku ili slomljena srca? Bezbroj pitanja u danu kada niste sposobni sastaviti rečenicu ili šesti bačeni ručak u istom tjednu? 

Vrijeme prolazi, ali to nije uvijek loše. Jer život se mijenja i donosi uvijek nešto novo, nešto do sada neproživljeno. I vaša djeca će to i dalje proživljavati s vama. Ali ne od 0 do 24. Jer, ponavljam, nitko normalan ne može biti prisutan stalno. Ako tvrdi suprotno, laže! I nema ništa loše u tome što se ne želite igrati barbikama svaki dan, četiri sata u komadu. I niste ništa propustili ako ste nekada otišli na piće umjesto da ste gledali njen sat baleta. Gledat ćete idući. I ne treba vas gristi savjest jer vi radite šest sati i propuštate djetetov život. Ako niste bogata nasljednica, druge opcije ni nemate. Uostalom, mislite da djeca dobivaju nešto dobro iz toga što ih lijepimo za sebe? 

Dobivamo frustrirane mlade od kojih se očekuje sve, a oni nemaju alata za baratanje. Jer nikad nisu morali ništa sami, a uz to nikada nisu ni osjetili neuspjeh – naravno, jer mama im je rekla da su najbolji. Dobivamo horde mama koje su si stvorile novi život u kojem su samo i isključivo majke, pa tako prave znanost od majčinstva i svake godine imaju nove ideje o JOŠ prirodnijem hranjenju, JOŠ prirodnijem nosanju, JOŠ prirodnijem, boljem roditeljstvu. Jer su one postale svete kad su postale noseće. Jer si ne žele priznati dvije stvari: 1.) ne postoji savršeno roditeljstvo, a još manje savršen roditelj, i 2.) nema načina da zaustavite vrijeme i/ili pobjegnete od svog starog života. 

Svaki put kada podupiremo društvo u stvaranju pritiska da ‘sve možemo’ i to sve možemo odmah sada, istovremeno i najbolje, činimo si medvjeđu uslugu. I uvjeravamo druge, ali i sebe, da smo apsolutni promašaji kada u tome ne uspijemo – kao što nećemo. Jer to nije normalno. I nije ljudski. I nikada više nemojte dozvoliti da vas trećerazredni sentimentalni tekst s interneta uvjeri da ste IZGUBILI još jedan dan s vlastitim djetetom. Ništa vi niste izgubili, bili ste tu i živjeli vaš život. Život koji je češće ispunjen dosadnim zadacima, obvezama i poslovima nego obiteljskim putovanjima u Disneyland. Uostalom, tko bi normalan išao u Disneyland svaki dan svog života?! Takvi posebni trenuci su ono za što se živi, ali upravo zato i jesu posebni – jer su rijetki. I u njima trebate biti prisutni. Ali vi ste prisutni i kada slažete veš dok se djeca igraju, i kada u raspored upisujete sve nastavne aktivnosti, doktorske termine i vrtićke obaveze. Prisutni ste i dok ste na satu joge koji češće propustite nego ne, kao i što ste prisutni dok scrollate po mobitelu. Prisutni ste u životu. Svom vlastitom, a tako i djetetovom. 

Sve više od toga je new age bullshit. Jer znate, sad je tako in biti woke, što god to značilo. Ali lako je biti woke 15 sekundi na instagram storyju. U stvarnom životu je to ipak jedna druga priča. Priča koja će se generacijama prepričavati kao anegdota jer savršen život uključuje sliku vas u poderanoj pidžami dok perete zube uslikanoj vašim skupim polaroidom koje to isto dijete nije smjelo dirati. I uključuje galamu oko obiteljskog stola jer kako će inače vaše dijete znati ponoviti sve te prazne prijetnje svojoj vlastitoj djeci za 20+ godina?! Život uključuje i umorne i teške dane i radosne vrhunce i depresivne crne rupe i nadrkane maglovite ravnice. Sve to. 

Možete prihvatiti da je život skup svega navedenog s ponekim događajima više urezanim u pamćenje, ili možete izluditi sebe i sve oko sebe pokušavajući na silu od života napraviti vječni lunapark. Vi slobodno nastavite mirisati bebinu kosicu cijelu noć. Ja ću ipak tri puta duboko udahnuti da si umemoriram taj trenutak, a onda idem u boravak kopat po mobitelu, pogledati seriju i pokušati odspavati nešto. Možda mi se u konačnici više isplati, tko zna. Jer uskoro će biti prevelika za mirisanje usnule kose – ali ja ću znati da smo se za to vrijeme vraški zabavljale. Osim kad nismo. Ali i to je život, zar ne?