Trebam li ovdje na početku citirati par linija Dostojevskog, a onda nabaciti malo Krleže i zapečatiti cijelokupni dojam dubokom filozofskom mišlju grčkog klasika? Čisto da udarimo protutežu ovom ‘plitkom i bezvenom’ tekstu koji se bavim tako jednom ‘prizemnom stvari’ kao što je fizički izgled. Ono, tek toliko da pokažem narodu (i baki) da imam i mozak i vakultet i muža i dijete i pos’o i skroz sam normalna, majkemi, samo eto, između ostalog se zamaram i fizičkim izgledom. Znam ja, velika mi je to mana u CV-u, u današnje doba kada nitko ne polaže trud na tako jeftinu i banalnu stvar kao što je kilaža, umjetni ten, četvrtaste obrve, ekstenzije u kosi i umjetne nokte.
Jer sve smo mi snažne, samosvjesne i samouvjerene žene. Dok se ne treba na plaži skinuti u kupaći. E, onda se odjednom vojni redovi desetkuju, a od silne mase žena, gužva se pojavi samo u onom redu s kaftanima, pareima i najvećim sunčanim naočala. Sve znam, sve mi je jasno. Jer ne volim se izdvajati iz mase, nisam bolja od roda mi jedinoga, tako da ni sama ne znam kako ću se ove godine pojaviti na plaži.
Na plaži na kojoj, da budem jasna, ljetuju uglavnom penzići i familije s djecom, i na kojoj apsolutno nikom neće biti stalo do toga kako izgledam. Ali mozak je vrlo problematično biće pa mu se nije dalo objasniti. I tako sam, nakon mjeseci treniranja i donekle zdravog života, u bespućima interneta došla do informacije da je sve što sam radila do sada – uzaludno. Nikad Claudie Shiffer od mene jer, znate, nisam naručila fitness plan prehrane koji će me izvesti na pravi put. Internet mi je otvorio oči i upoznao me sa bolnom istinom. Džaba ti mišići, ne vide se dok masne naslage ne odu. Džaba ti cardio, ništa ne otapa salo dok se ne zatvore usta. Džaba ti brojanje kalorija, ne ide to tako sestro mila, ništa matematika, unosi, trošenja i ostali naftni derivati. Nije bitno koliko jedeš, bitno je ŠTO jedeš!
Doduše, nije baš ni tako – bitno je i što jedeš i koliko jedeš i kako jedeš i kada i s čim. I kako uz to vježbaš i koliko i koje vrste. I doba dana je bitno kao i, valjda, zrak u prostoriji. Jer ako si mislila da nije bitno, bila si u krivu, sve je bitno. Ako Apoljon hoćeš biti, moraš upregnuti.
I pošto mi treniranje (a ni zdrav razum) nisu strani, odlučim ja povući mačka za rep i naručiti si plan prehrane od renomiranih hrvatskih fitness trenera. Sad kad budem Venera na plaži, ima da svima zazubice rastu! Pogotovo onoj ekipi lijevo što se kartaju na ručniku, prosjek godišta ’67. I naručim ja. Prvo jedan koji ‘nije radio, ali nije im jasno zašto jer SVIMA radi’. Zatim naručim drugi da provjerim jesam li blesava, a onda već iz fore i treći jer rezultati, eto, ne dolaze. Istina je, priznajem, problem je u meni. Vidite, ja imam nešto što se zove slab karakter, a uz to imam i tu čudnu karakternu crtu da volim da mi je hrana – fina. Ispalo je da to tako ne ide s planovima prehrane.
Naime, prvi plan je od mene tražio minimalno šest obroka dnevno, od čega 400g kojekakvog mesa dnevno. Samo za mene! I vrlo sam neozbiljna kad kažem ‘kojekakvog’ – svaki dan pojesti 400g junetine, piletine ili lososa nije baš jeftina investicija. Pogotovo što mi u našoj obitelji imamo to čudno pravilo da volimo svi jesti ručak pa je malo nezgodno ako ja napravim 400g lososa i stavim tepsiju samo pred sebe. A da ne govorim o tome da šest obroka dnevno u prijevodu znači – cijeli dan u kuhinji. Stalno. Od jutra do mraka. I nemojte mi pričati o ‘pripremi hrane unaprijed’ – jeste vi jeli tri dana staro meso iz frižidera? Nema to veze s kuhanjem i teškim poslom koji takva prehrana zahtjeva, ali ima veze s tim što šest obroka dnevno znači da jedete maltene svaka dva sata. E sad, ja ne znam za vas, ali jesti svaka dva sata je naporno i kada vam beba doji – a jedini posao koji imate je izvaditi ‘spravu za dojenje’ iz majice i nakačiti bebu na nju. Jesti svaka dva sata, pa makar i samo kivi, znači da konstantno i stalno razmišljate o hrani! Koliko je sati? Jesam sad gladna? Ako sad moram ići van, kad ću se vratiti? Hoću krepat od gladi dok se vratim? Hoću jest sad ili poslije? A kad ću pripremiti? I još milijun takvih pitanja. O hrani razmišljate uvijek i stalno što je, po meni, malo kontradiktorna opcija.
Naravno, fitness treneri će vam reći kako ‘ne trebate kuhati duplo, nek svi jedu zdravo’. Ja zaista ne znam jesu li oni ikada upoznali prosječnog četverogodišnjaka, ali recimo, moje ‘razmaženo derle’ ne želi jesti kuhano bijelo meso. Bez ičega. Pogotovo ne tri dana zaredom. Uz kuhane mahune pravljene kao salatu. Čudno, znam. A to je bio zajednički nazivnik kod svih planova prehrane.
Prvi je bio sumamuto skup i zahtjevao je 3 kuhana obroka dnevno (od 6), a dva obroka su bili izrazito skupi suplementi. Drugi plan prehrane funkcionirao je otprilike ovako: ‘Volite li jesti ribu?’, ‘Volim.’, ‘Odlično, onda dva dana jedete tunu iz konzerve u vlastitom soku, jedan dan piletinu, a onda dva dana opet tunu’. Šalite li se vi, gospodine? Ne znam koliko bih morala voljeti ribu da ju mogu jesti 20 dana mjesečno. I to iz konzerve. I to u vlastitom sosu?! Može, doduše, ako mogu ubaciti majoneze unutra? Naravno da ne mogu.
I tu sam došla do trećeg plana. Koji je bio najjeftiniji za izvest, kulinarski najmanje zahtjevan i izvediv. Izvediv ako mrzite hranu i sve što ona predstavlja i želite samo završiti s tom odvratnošću i nastaviti sa životom. Naime, u ovom planu prehrane, ‘tajna’ je bila u tome da se uvijek i stalno jede samo isključivo kuhana piletina. Ne, naravno, bilo koji dio pileta – samo bijelo meso. Svaki dan. Šest tjedana. Uz to ‘možete jesti salate koliko god želite’. Da si popravite okus, možete salatu začiniti bilo čime. Osim uljem bilo kakve vrste, da, čak ni maslinovim, bez acceta jer je pun šećera, nipošto vegete, a sa soli treba biti pažljiv i ne pretjerati. Pa sestro mila, S ČIME ONDA DA ZAČINIM SALATU?! Majonezom? Ne, ni dalje ne može majoneza. Ja ne znam čemu takav rat protiv majoneze – pa majoneza se pravi od jaja, a jaja su proteini, zar ne?
Ponovit ću još jednom – možda je problem u meni. Možda sam i dalje Debela u srcu. Možda ja jednostavno ne razumijem zašto je bolje živjeti na kuhanim jajima i bijelom mesu, ako čovjek povremeno može pojesti fini waffle. I ne tvrdim da ih treba jesti svaki dan, ali život bez malih zadovoljstava za mene jednostavno nije vrijedan življenja. A u pms-u, nije ni izvediv, da si ne lažemo. Jedna od trenerica me je pokušavala bodriti rečenicom: ‘Izdrži, to je SAMO 6 tjedana’. Samo?! SAMO?! Znate li vi koliko je šest tjedana jedenja splačina?! Za što? Broj manje traperice?! Na kraju balade, ne mogu reći da planovi prehrane ne djeluju. Jer ja niti jedan nisam izgurala do kraja – tamo negdje oko vrhunca pms-a sam svaki puta zaključila da nema tog plana koji će stajati između mene i moje jedine prave ljubavi – čokolade. Tako da možda planovi prehrane zaista djeluju, ali to ćete morati pitati one koji mogu šest tjedana živjeti na kuhanoj piletini. I kad ih to pitate, svakako mi javite kako nakon tih šest tjedana nastavljaju sa životom? Jer ne mogu zamisliti pozitivan ishod situacije gdje nastavljate po starom sistemu, a ne vraćate staru siluetu. Ili još gore – možda se naviknete na kuhano pile i zauvijek odlučite živjeti tako?! Kakav bi to tužan život bio.
I tako sam još jednom naučila da se divim ženama koje imaju toliko samokontrole da se mogu odlučiti na život odricanja samo zbog ljepše siluete. Život bez majoneze čini se kao zaista usamljen život. Ja sam se, pak, pomirila s tim da prehranu moram prilagoditi svom gastritisu, ali isto tako, da se neću mučiti. Jer svrhu zaista ne vidim. Jedem zdravo 80% vremena, a ostatak mi služi za uživanje. Jer ako ljubav ide kroz želudac, sigurno ide i sreća, barem povremeno. Sladoled je pravi dokaz, zar ne? A što se Botticellijeve Venere na plaži tiče, odmah mi je bilo lakše kad sam shvatila da se uzaludno trudim – pa ja već jesam kao Venera. Mjere su nam taman tu negdje, nema dekoltea kao ni ja, mekana je na pravim mjestima, a dijelimo i zavidan neosunčan ten. Jedino što ja planiram nositi badić, a školjku ostaviti kod kuće. Ne da mi se vuknjariti je do plaže. A i ljudi će me čudno gledati.
#misusovo
Ma naklon do poda za ovo.
Proucavah u zadnje vrijeme malo tu ekipu fitnessovaca koji prodaju svoje planove, i vec na same slike piletine, suhe rize, zobene kase i tune mi se grci zeludac.
Svaka cast tko moze tako dan za danom.
Mozda je moja dvogodisnjakinja lose odgojena jer ne zeli tri dana u tjednu jest lešo brokulu uz pileci file kuhan u vodi, ocito sam zakazala pri usadjivanju zdravih navika od najranije dobi, al isto tako koliko sam vidjela rijetki od njih su roditelji pa vjerojatno i ne razumiju problematiku prehrane djece, i ja sam ta koja je prije roditeljstva mislila da sto skuham ima da se jede. Malo sutra.
A mislim da je i moj muz sretniji uz zenu koja ce s osmjehom uz dobru zafrkanciju pojest cevape u lepinji, nego da nabrijana brojim zrna graska koja cu pojest uz 12.5 dkg lososa u 19.45 najkasnije.
A to sto nosim traperice broj 40, to mi ne predstavlja zivotnu dramu ako sam sama sa sobom poslozila neke stvari u glavi
Ja sam prošla duuuug put do istog tog zaključka. I priznajem, i sada mi se dese mračni trenutci kada pomislim “ma bit ću gladna 27 dana, šta je to, ništa!” Srećom, razum (i glad) uvijek prevladaju! 🙂 Ali da, sve trebamo riješiti prvo s vlastitom glavom. Nakon toga, dupe nije nikakav problem 😉
Bila sam nešto nažvrljala ali mi nije prošlo. Htjela sam reći … ne bi vjerovala ima ljudi kojima su draži mahune na lešo nego švarcvaldica (moa). I te piletine i posni sirevi i sve na lešo ikad. Majonezu hejtam i ne jedem apsolutno nikad. NIje stvar discipline niti odricanja nego onog što organizmu odgovara. Jedem slatko svakodnevno, pogotovo uz kavu koju pak previše pijem. Volim i neslano, u kolače ne stavljam šećer jer mi smeta, ni u kavu također. U pokretu sam non stop, nikad nisam disciplinirano vježbala. Nosim traperice 27 tj konfekcijski 36 i generalno sam zadovoljna sobom ali su me i geni pomazili a to je najbitnije u cijeloj priči. Kad sam bila klinka (rane dvadesete) fetiš su mi bile krafne npr. i da, bila sam deblja da ne ispadne da imam trakavicu, jasno da dobijem na kilaži od slatkog & co , a onda me prošlo.
Organizam je tražio drugačije i iako se ničeg ne uskraćujem iz tvoje perspektive bi ispalo da se uskraćujem svega 🙂 Hoću reći, ako se želiš dotjerati iako pretjeruješ u samokritici naravno, onda kreneš mic po mic, a ne tako rigorozno odjednom. A s druge strane kakav si takav si, genetika je prokletstvo i blagoslov. Dobra si, zdrava si šta oš
🙂 🙂 Mislim, apsolutno si u pravu, nemam tu šta puno nadodati. Ali mislim da prvo moramo prihvatiti to da je genetika tu zaista veliki faktor jer nema tog sistema po kojem bih ja ikada ušla u rifle 27. I to bi mi trebalo biti u redu – jer nisam tako građena.
[…] ide samo i odmah. Koju dijetu izabrati. Kakav režim prehrane (o kojima znam sve – sjetite se ovdje) započeti. Koji si datum za ‘moram do tada doći u formu prije trudnoće’ postaviti. Jer danas […]