Smijemo li u braku imati prijatelje?

Pobornik sam muško-ženskih prijateljstava. Uvijek bila, uvijek vjerovala u njih. Čovjek lako zaključi da nemam baš neku hordu ženskih frendica. Nikad u životu nisam imala ‘žensku ekipu’, a prije nego sam završila u braku, najveći strah moje kume bio je ‘kako će se povezati sve te žene koje nemaju veze jedna s drugom’ na mojoj djevojačkoj. Srećom, sama činjenica da su moje frendice ih čini spektakularnim ženama (jer ne družim se ja sa bilo kim!) tako da problema nije bilo. Ali mi se zato popriličan broj muških prijatelja naljutio jer nisu bili na djevojačkoj. 

Jedan ju je čak ‘crashao’, a jedan mi je obećao da je spreman doći u haljni u svatove samo da bude kuma. Moj osobni favorit je i dalje moj jedan jedini neponovljivi metalac koji je u drugom mjesecu, po snijegu do koljena, došao s Hvara da bi mi bio pratnja na maturalnoj. Bili smo obučeni kao da smo ispali iz Gospodara Prstenova i iskreno mi je žao što nemam kod sebe slike da vam pokažem to vrištanje od smijeha. 

Općenito, kroz život me uvijek pratila horda živopisnih mladića uz koje sam bila sigurna. Vrijeme koje sam provela s njima i sve te uspomene ne mogu se ničime mjeriti. Mislim da o mom uskom krugu govori dovoljno to što sam, jednom prilikom, usput rekla kako ja ne znam o čemu trkeljaju sve te trebe kad kažu da im likovi dosađuju u gradu. Jer meni nikada nitko nije prišao. Ikada. Uopće. Tada mi je frend uz topli muški zagrljaj obratio pažnju na to da ja uvijek i u svakom trenutku stojim okružena s barem tri lika koji su za glavu višlji od mene. Tako da nije siguran zašto bi itko riskirao život i pokušao mi prići. A i moje # restingbitchface ne pomaže, da se ne zavaravamo. Good times!

Od tada se moje preferencije i dalje nisu promijenile. Obožavam svoje muške prijatelje, a sve prijateljice koje imam, uglavnom su u mojoj kategoriji tako da se razumijemo. Također, moj muž me upoznao i prihvatio – takvu. Nije bilo smisla pokušavati išta mijenjati jer smo rano naučili ono da se udaješ za život, a ne za muškarca (za one koji žele ponoviti gradivo, link je ovdje). A s vremenom mi je prepustio i svoje prijatelje. Ne šalim se, javljaju se meni i kad njega trebaju. No to je njegova krivnja, on je mrtav što se komunikacije tiče, virtualne pogotovo. (Nisam ga ja ubila, majkemi, on je tako odlučio! Čovjek briše društvene mreže nemilice, što da vam velim?!)

Ali novim preseljenjem uočila sam promijenjen obrazac ponašanja. Ovaj put držimo se ustaljenih normi. Ja sam upoznavala uglavnom žene. On uglavnom muškarce. U većim grupama je tu uvijek miješano društvo, naravno, i s parovima se družimo bez razlike – ne dijelimo se na ‘žene’ i ‘muževe’. I kada sam počela razmišljati o tome, o toj promjeni u društvenom rasporedu, shvatila sam da je bračni život promijenio pravila. Odjednom je i meni bilo normalno da su moji stari prijetalji oba spola, ali novi isključivo mog! Jer – ne mogu reći da bi mi bilo svejedno da on odjednom odluči ići SAM na piće s kolegicom s posla. S kolegom, naravno. S više njih, apsolutno. Ali sam?! 

Šokirala me ta spoznaja jer sam zaista cijepljena od ljubomore. Ja sam vječno ona u razgovorima koja se zgraža nad tuđim provjeravanjima, taktikama praćenja tragova i ljubomornim ispadima. Ja sam ona koja cijeli život ponavlja kako mi nitko ne može ništa zabraniti i kako mi ne posjedujemo jedno drugo, nismo ničije vlasništvo. I naravno da i dalje moj muž ne bi trepnio da idem na cugu u Zagrebu s frendom s faxa ili u izlazak s likom s Akademije. Jer sam išla i prije. Jer smo si mi frendovi. 

Ali sada, sada kada smo u braku, čini mi se da je odjednom ‘nevino upoznavanje’ prestalo postojati kao opcija. Na kraju krajeva, kada ste zadnji put upoznali muškarca koji je bio jako prijateljski nastrojen prema vama, a da NISTE pomislile da nešto pokušava? Znači li to zaista da ne postoje muško-ženska prijateljstva? Točnije, znači li to da ne postoje – nakon braka?

Naravno da postoje vaši prijatelji, svi oni koji ste znali i prije. I postoje radne kolege, poznanici iz gyma (ili s nekog hobija), simpatični susjedi i novi frendovi – u parovima. Jer, ako ću biti apsolutno iskrena sama sa sobom, ovaj puta mi se to čini kao ispravna tvrdnja. Jer ovdje imamo jedan par s kojim se baš jako družimo. I družimo se svi četvero. Druže se i njih dvojica sami. I nas dvije same. I njih dvoje i moj muž, i nas dvoje i netko od njih. Ali nikada do sada nije se dogodilo da se, recimo, nađemo sami Aron i ja. Nikada. 

Kada mi je to postalo normalno?

Ako ću gledati romantičnu perspektivu, mogu reći da je to zato što ti supružnik treba biti najbolji prijatelj i zato ti ne treba drugi. Ali ta tvrdnja ne drži vodu jer ja i dalje imam ženske prijateljice koje su mi jako bliske! Znači li to da sam zaista sve ove godine bila u krivu kada sam mislila da u pozadini muško – ženskog prijateljstva ne mora biti seksualna napetost? Jer očito mora! Ne mora biti snažna, ne mora je nitko biti čak niti svjestan, ali očito je način na koji komuniciramo temeljen na nekakvom zakonu privlačnosti i zato, kada smo u braku, nova sklapanja prijateljstva doživljavamo kao platonske zaljubljenosti. Što oni zapravo i jesu. Ali platonska zaljubljenost vrlo lako može prijeći u realizaciju ako su obje strane zainteresirane. Zar je to zaista to?

I takva spoznaja me djelomice ostavila razočaranom. 

Ne, ne kažem da u pozadini svakog vašeg prijateljstva čuči seksualna privlačnost. To bi zaista bila ludost. Ali kažem da je privlačenje druge osobe jednako kod sklapanja prijateljstva, kao i kod započinjanja ljubavne afere. Dvije osobe se moraju prepoznati i pronaći put jedna do druge. Ostvariti kontakt. Flertati i ostavljati najbolji dojam. Tek kada si potvrde da je veza između njih čvrsta, prekida se taj koketirajući igrokaz. Tako je i između žena. I između muškaraca. I među različitim spolovima. Ali je sklizak teren ako ste različita spola i oboje heteroseksualci. Koliko dobar dojam ćete ostaviti? Možda predobar?

A to ne želite ako ste u skladnom braku. Osim ako imate neke druge planove, naravno. 

#misusovo