Prijatelji s rokom trajanja

Samo mijena stalna jest, govorio je moj frend Petar Preradović. Iseljenik, također. I to je osjećaj koji me ovdje prati od kada smo došli. Konstantan zadah novosti, konstantan osjećaj da se u svakom trenutku nešto može promijeniti. Nešto ili sve, ovisi o datom trenutku. I moram priznati, to mi je najveća promjena što se života u inozemstvu tiče. Je, lijepo je biti okružen pristojnim i prijateljski nastrojenim ljudima, zgodno je živjeti u državi sa funkcionalnim državnim aparatom, utješno je utonuti u viši životni standard, kako materijalan tako i kulturološki. Ali najveću promjenu osjetim u ritmu života koji nisam osjećala tako intenzivno niti u Zagrebu (a da ne govorim o životnom ritmu malih gradova). 

Karakteristika je to koja je odlična za izbjegavanje ustajalosti u životu. Ljudi mijenjaju poslove, gradove, hobije i stanove. Kada imaju osjećaj da nisu zadovoljni, da im postaje dosadno – oni promjene sve što mogu. Struja ljudi ovdje je nepregledna i konstantna. I sve to daje vam nekakav osjećaj posebnosti kada u svemu tome neke odnose ipak održavate. Počašćeno imate taj osjećaj da ljudi kada provode vrijeme s vama, uistinu to žele jer su vas ubacili u raspored. Ovdje to često znači puno. Jer ljudima rasporedi stvarno jesu ispunjeni. 

No što to znači za expata, useljenika ili gasterbajtera poput mene? Prečesto, samo izmicanje tla pod nogama. Ono što vam drugi neće reći je to da nas iseljenike prati konstantan osjećaj ‘hvatanja za slamku’. Pošto ovdje niste odrasli, morate naučiti sve. Sve ispočetka. Morate naučiti kako se ophodi s ljudima, kako razgovaraju poznanici, a kako prisni prijatelji. Trebate naučiti kakva je procedura kod prvog sata u školi, vrtiću ili na novom radnom mjestu. Što je normalno u teretani, a što na igralištu. Pozdravljaju li se slučajni prolaznici ili nelagodno gledaju svatko u svoj kut. Zvuči smiješno, ali uistinu je tako. Iako mi jesmo dio europske kulture i sve ove nijanse nisu ekstremne, ipak zahtijevaju određen stupanj prilagodbe.

Novi život doista izgleda kao slaganje kuće od lego kockica. Onako, izaberete državu, izaberete grad. Riješite svu papirologiju, dobijete posao i pronađete stan. I već imate nekakve temelje. A zatim uzbuđeno, iako bojažljivo, slažete dalje. Vrtić, doktori, omiljena trgovina. Poznanici, prijatelji, prvi izlasci van. Upoznavanje vlastitog naselja, snalaženje u prostoru i prepoznavanje ulica, uličica i parkića. I malo po malo gradite si tu lego kućicu, kućicu neke vrste sigurnosti. Sigurnu kuću (ne, ne TAKVU sigurnu kuću). Jer što je ona konkretnija, vi ste slobodniji. Što je veća, vaš osjećaj ‘doma’ je stvarniji. Polako vam u pozadini svira ‘Where everybody knows your name’ iz Kafića Uzdravlje i šetate s ponosom. 

Ali vidite, lego kockice su poprilično osjetljive i lako se urušavaju. I to je točno ta razlika koja je tako uzbudljiva, ali nama ‘novima’ zastrašujuća. Jer baš kada pomislite da ste si izgradili sigurnosni sustav, u par tjedana vam teretana promijeni većinu zaposlenika, djetetov ‘stup prilagodbe’, najdraži odgajatelj nestane iz vrtića (nisu mu produžili ugovor), a profesor njemačkog vam javi da ima previše obaveza na fakultetu pa će pauzirati ovaj semestar. Vi nećete, vi ćete dobiti novog profesora. I što sada?! U Hrvatskoj, to su zanemarive promjene, ništa spektakularno. Ali ovdje, ovdje imate osjećaj kao da vam se urušio potporni stup. Jer to je previše kockica odjednom koje morate izvaditi. I ponovno učiti, ponovno se prilagoditi, ponovno se naviknuti na nešto novo. Dok ne postane dovoljno poznato da možete vratiti kockicu na kuću.

Točno se sjećam kada mi je jedna prijateljica, također expat sa duljim stažem, objašnjavala kako ‘nije da mi ovdje nemamo prijatelja, naravno da imamo, ali ljudi kod kuće ne razumiju da su to nekako prijatelji sa vremenskim rokom.’ Jer svi smo mi ovdje došli pronaći se. Da, i živjeti neki drugi život, ali velik dio toga odlazi na pronalazak sebe. Na iskušavanje novih mogućnosti i pronalazak onoga što nam više paše, što više želimo, u čemu smo bolji nego što smo do sada mislili. I dok se tražimo, nerijetko nemamo toliko vremena posvećivati se ljudskim odnosima onoliko koliko bismo trebali. I na našu sreću, okruženi smo ljudima koji traže isto što i mi – to znači da je lakše ostvariti kontakt, lakše se otvoriti, brže se stvaraju veze i prijateljstva. Ali u isto vrijeme, ona su toliko krhkija. Jer zajedničko im je da obje strane imaju tajnu namjeru – uzeti što im iz tog odnosa treba, dok im bude trebalo. 

I to je u redu. Obje strane to trebaju i obje strane su iskrene. Ali tužno je što su obje strane također svjesne da ne znaju gdje će točno biti za neko vrijeme i kamo će ih život odvesti. Jer nisu došli ovdje puštati korjenje već istraživati. A istraživati ne možete na jednom mjestu. Ne predugo, u svakom slučaju. 

Život doseljenika, expata, gasterbajtera donijet će vam jedno neprocjenjivo bogatstvo. Čitavu lepezu zanimljivih ljudi koje inače ne biste sreli. Ne u starom životu i ne u tolikoj količini. I svi ti susreti naučit će vas gledati iza fasade, brzo procjenjivati ljude i pronaći u svakome nešto zajedničko. Uistinu, nakon godinu dana mislim da nema osobe s kojom nisam mogla pronaći zajedničku temu. I to ne frivolnu, jeftinu – ljudi se otvaraju brzo i smiju iskreno. I ubrzo ćete imati pregršt poznanika sa svih strana svijeta s kojima ćete podijeliti dio života i vjerojatno – ništa više. Jer poznanici su šareni ringišpil, a pravi prijatelj zahtjeva stajanje na mjestu i puštanje korjenja. Ovih par što smo pronašli da se drže za nas na ringišpilu uistinu su rijetko blago. A mi smo ovdje, ionako, samo u prolazu. Baš poput njih.

Photos by Maja Rašić