Uvijek sam se hvalila kako posjedujem onu ‘ako nemaš ništa lijepo za reći, ne reci ništa’. I ne samo to, već sam i s godinama usavršila način na koji se rasipati okolo s forama tako da atmosfera u društvu ostane opuštena, da se svi osjećaju ugodno i da ne stanem nekome na žulj. Naravno, ima to svoju škakljivu liniju gdje moraš znati procijeniti koje fore prolaze gdje, ali ako i fulam – opet imam odličnu anegdotu za neki drugi put. Osim što je to najpouzdaniji recept za ugodna druženja, ujedno je i moj najveći spasitelj. Jer sam prikriveni introvert i lupi me ekstremna anksioznost od svih većih okupljanja (pod ‘veća okupljanja’ ulazi sve s više od 3 osobe. I pod te tri mislim na sebe, muža i Moranu) koju najbolje sakrivam na taj način. Oh, da, zaboravila sam reći najvažniju stavku: šale su gotovo uvijek i isključivo na moj račun!
I šljaka odlično! Ispravak, šljakalo je odlično. Do nedavno!
Prvi put se TO dogodilo na vjenčanju naših divnih novih frendova s kojima smo odlično kliknuli. I ne pretjerujem kada kažem da ih već zovemo prijateljima – veliko postignuće u životu prosječnog tridesetogodišnjaka! I dok smo mi uživali u Hamburgu i caklili se od sreće jer smo ‘izabrani’ u vrlo uzak krug najbližih ljudi koji su slavili s njima, dogodio se vrlo emotivan trenutak. Muž i ja uočili smo album na počasnom mjestu, mjestu gdje su svi stajali naizmjence, listali, smijali se i komentirali. Bio je to jedan od onih tematskih albuma, ali ovaj puta ga nisu pravili uzvanici već mladenci. Uvrstili su sve bliske ljude, stavili zajedničke slike i upisali sve značajne zajedničke datume. I dok smo to listali, osjetila sam žalac ljubomore jer sam pomislila kako smo mi previše ‘novi’. Mi smo outsideri. U tom trenutku, na idućoj stranici – bili smo mi!!
Oduševljeni kao mala djeca, slikali smo album, tri puta mu se vraćali tokom večeri i, općenito, ponašali se kao kada ti u vrtiću kul curica kaže da si joj najbolje prijateljica. I nismo se ni sramili toga! Kada si ovako istrgnut iz svega i krećeš ispočetka, u ovoj našoj delikatnoj dobi od ‘nisam-više-tinejdžer-a-nisam-još-u-krizi-srednjih-godina’, ovakve stvari su uistinu velike i želiš ih zadržati pošto-poto. Znate što ne pomaže u takvoj situaciji? Kada odjednom zaboraviš biti smiješan i umjesto toga postaneš – neugodan.
Mlada je došla do mene u jednom trenutku i, s osmjehom od uha do uha, pitala jesam li vidjela album i našu stranicu. I dok sam ja oduševljeno brbljala, puštajući da mi jezik otrči mnogo ispred mozga, samo sam u jednom trenutku postala svjesna toga da sam rekla nešto u smislu ‘mislili smo da nas nema u albumu i pomislili ljutito kako nam je krivo jer baš nije fer što nismo uključeni…’ Krenula me hvatati panika i onda sam ciljano samo brbljala brbljala i brbljala i nadala se da ona to nije shvatila kako je mogla shvatiti. Što mi je bilo?! Zašto sam se tako glupo izrazila?!
Ne moram ni reći da mi se noćima znala vratiti ta glupa glupa scena, ali situacija se nije poboljšala. Od tada sam uočila barem još nekoliko sličnih situacija, srećom, ne sa istim ljudima. Znate one stare tete koje vas zasipaju osmjesima i komplimentima dok u jednom trenutku ne shvatite da su vas upravo možda izvrijeđale na pasja kola? One žene koje su profesionalci u davanju komplimenata koji su prikrivene uvrede? One koje vas odmjere i oduševljeno zaključe kako izgledate bolje nego ikada jer vam ‘mršavost ionako ne stoji’ (‘Oooo pa hvala ti tet… ne, ček, šta?!’) i kako su uvijek mislile da čovjek ne može biti zadovoljan prosječnim životom dok nisu uočile kako ste vi ‘baš sretni sa prosječnim mužem, djecom i dosadnim poslom’ (‘Pa eto, hvala ti, odo’ ja sad samo kratko skočiti s mosta.‘). E, te! E, pa, ja ne znam kako da vam ovo kažem, ali ozbiljno se počinjem bojati da postajem jedna od TIH.
Toliko brbljam is straha da ljudi ne primjete moju nervozu i sramežljivost, da često ne stignem konstruirati cijelu rečenicu u glavi već ju slažem kako dolazi. I upravo to rezultira glupim izjavama koje se mogu svakako protumačiti. U namjeri da se našalim na račun sebe i svoje nesigurnosti, sve češće izgovaram dvosmislene konstrukcije koje, također, mogu biti i egocentrične izjave koje s podsmjehom gledaju na sugovornika. I što je najgore – nemam pojma kako mi se to događa!!
Kada sam već pomislila da sam izgubljen slučaj i da ću se morati zauvijek povući u osamu, odsječena od svakog ljudskog kontakta, dogodilo se prosvjetljenje. Sjedila sam s istom onom divnom mladenkom s početka priče, kada me krenula ispitivala o majčinskom životu. I bilo je jasno iz razgovora da ju jako zanima i privlači, ali je nesigurna jer je baš izrazito uspješna mlada žena koja je do nedavno bila koncentrirana isključivo na karijeru. I u sred razgovora, nespretno se izrazila i pitala kakav je to osjećaj biti stalno kod kuće. ‘Zar ti nije dosadno?’ Rečenica koje se grozi svaka stay-at-home mama, rečenica na koju već generacije žena prevrću očima. Ali ja nisam stigla do navedene akcije jer sam u istoj sekundi vidjela paniku u njenim očima i mahanje rukama kako bi mi skrenula pažnju. Krenula je brbljati brzinom svjetlosti i objašnjavati kako nije tako mislila, i postavljati još trideset i sedam pitanja da mi odvrati pažnju.
No meni je bilo simpatično smiješno. Jer sam točno znala što se dogodilo.
Valjda su to normalne nuspojave ovog ne-tako-elegantnog doba u životu kada nemamo ni legitimnu ispriku da se izvučemo na ludilo. Tko preživi, pričat će! Samo polakše, dame moje, nikad ne znate što će sve izaći! 😉
#misusovo
[…] #misusovo […]