Nedavno je izašla nova serija na Netflixu. Zove se 13 Reasons Why i vrlo brzo podigla je prašinu. Naizgled, govori o srednjoškolskoj tematici, ali ovaj puta malo mračnije atmosfere – govori o 13 razloga zbog kojih je, srednjoškolska o kojoj se u seriji radi, počinila samoubojstvo. Ali je prije toga ostavila 13 snimljenih kaseta, o kojih svaka govori o jednoj osobi i jednoj situaciji koje je doprinijela u njenoj odluci. Zbog kvalitete prikaza škakljivih tema našla se na listama najboljih serija, ali se u isto vrijeme našla i na udaru kritika radi ‘veličanja samoubojstva’ i ‘romantiziranja cjelokupne situacije’.
Previše ljudi nam je istovremenom preporučilo seriju tako da smo se gospodin muž i ja odlučili na pokušaj. Pogledali smo je u dahu. Svaka epizoda u nama je budila vrtlog emocija, pokretala žustre rasprave i danima je bila uz nas, čak i kada je završila. Ipak, mene je pogodila malo dublje nego njega. Mene je pogodila točno tamo negdje u predjelu ošita i izbila mi zrak na trenutak. Ta serija govorila je o meni. Ta djevojka, toliko puta, bila sam ja. Bez pretjerivanja. Bez sentimentalnog udaranja ispod pojasa. Serija 13 Reasons Why probudila je u meni toliko zakopanih, potisnutih situacija i emocija da sam se na trenutke teško nosila sa svim i noćima ležala budna. I sada, sa ptsp-om pod kontrolom, želim vam reći zašto mislim da ju svatko treba pogledati i gdje leži njena vrijednost.
(U slučaju da niste gledali seriju, a želite, spoileri su u nastavku tako da razmislite želite li čitati dalje. S druge strane, spoileri neće biti veliki jer ne raspravljam o radnji jer ne pišem recenziju, tako da će neki od vas ovo pročitati, a tek onda odlučiti pogledati seriju. Mislim da ni to nije problem jer njena vrijednost ne leži isključivo u ‘navlakušama’ i obratima radnje)
Sada se nalazim u tom čudnom periodu života kada sam već roditelj i ‘ozbiljna odrasla jedinka’, ali sam i dalje dovoljno mlada da se ‘mladosti’ sjećam kao da je bila jučer. Još uvijek se nisam dovoljno odmaknula da bih srednju školu, odrastanje i fax gledala kroz prizmu nostalgije i ‘pamtim samo sretne dane’ naočale. Još uvijek je dovoljno blizu da mogu osjetiti sve ožiljke koji su mi ostali, ali i imati grižnju savjesti zbog ožiljaka koje sam nanijela drugima, na ovaj ili onaj način. Čak mazohistički volim ponekad i pročačkati po njima samo zato što mislim da je ključ pripreme za adolescenciju vlastitog mladunča upravo u tome da ne zaboravimo svoju. Ako krenem gledati u prošlost sa smješkom na unama i nostalgičnim uzdahom – znam da neću imati dovoljno razumijevanja za svoje dijete i neću uočiti znakove. Znakove koji se moraju uočiti. Bojim se da u tom slučaju neću pripremiti svoje dijete na sve što ju čeka. A čeka ju SVAŠTA (i to svašta postaje sve gore od kako živimo i virtualno). Tu sam pronašla vrijednost ove zanimljive serije – konstantno sam se nalazila u limbu jer sam razumjela perspektivu roditelja, s osjećala sam svu bol djece. Prvi puta u životu na tako banalnom primjeru uočila sam uzorak ponašanja u kojem griješe obje strane. Prvi puta sam mogla uočiti kako mi, kao roditelji, ne vidimo kako mnogo odgovornosti za ‘udaljavanje’ djece snosimo sami. Koliko puta u životu jednostavno ne znamo što im se događa jer im ne dajemo priliku da nam kažu! Njihov vapaj za komunikacijom mi prekidamo policijskim ispitivanjem. Njihov poziv u pomoć doživljavamo kao znak za uplitanje, a oni tada bježe. Jer uporno doživljavamo adolescente kao djetinjaste odrasle jedine – a to naprosto nije točno jer oni ne razmišljaju poput nas i posljedice njihovih činova njima traju vječno. Sve je konačno. Sve je pretjerano dramatično. Sve je vrlo važno i obilježava te zauvijek. Iz odrasle perspektive, to se čini smiješno. Ali nije.
Jer – koliko je i nas uistinu ostalo obilježeno odrastanjem?
 |
Gledala sam seriju i razmišljala. Znate li vi koliko puta se meni dogodilo da su me u osnovnoj školi ‘dočekali’ dečki da mi fizički pokažu kako smatraju da sam vrijedna njihove pažnje? Znate li kako to uopće izgleda? Jeste li se ikada našli u krugu između šest trinaestogodišnjaka koji vas prebacuju od jednog do drugog da vas ispipaju? Jeste li ikada morali šakama izboriti vlastitu slobodu? Ja jesam. Sve navedeno. I sa četrnaest godina sam bila dovoljno snažna da jednom rukom dignem dječaka mnogo većeg od mene u zrak kako bih ga nabila na suprotni zid – da mogu otići. Te iste godine sam morala ići kod pedagogice na razgovor jer je par djevojčica pričalo po školi da sam trudna. Trudna, naravno, bila nisam, ali sam bila bijesna, povrijeđena i osramoćena. Kada imaš četrnaest, to se čini kao rušenje cijelog svijeta.
I mnogi će vam reći da je to cmoljenje razmažene ‘popularne’ cure kojoj je ‘oh, tako teško jer je u centru pažnje’. Jer, naravno, svi mi znamo da je smisao života svakog ženskog bića biti u centru pažnje, pogotovo muške. Ja sam u to doba hodala u majicama s kapuljačom, trapericama i tenisicama. Našminkat se nisam znala do kraja srednje škole, a štikle nisam nosila niti na maturalnoj. Sise nemam još uvijek, a nisam ni posebno prekrasna. Ali sam bila građena kao gimnastičarka, nisam imala puno prijateljica i imala sam istureno dupe. To je bilo dovoljno. Dovoljno da me svaka cura u toj školi proglasi neprijateljem broj jedan i da svaki dečko zaključi kako posjeduje legitimno pravo ispipati me kako i kada želi. Bila sam u potpunosti nemoćna, profesori se na to nisu obazirali jer ‘to nije njihov problem’, a mami nisam htjela reći jer sam mislila da sam si na neki način sama kriva. Nisam znala kako sam to skrivila, ali da sam bila ‘nevina’, ne bi me sve te cure mrzile, zar ne? Dakle, morala sam biti kriva.
U srednjoj školi smo više odrasli, ali lakše nije postalo. Također sam se susrela sa nevjerojatno sličnim situacijama poput one gdje je moja poezija također proslijeđena profesoru bez mog odobravanja – ali ljudi zaključe da je u redu jer je ishod pozitivan. Još jedna nelagodna situacija, još jedan utjecaj na moj život nad kojim nemam kontrolu.
Ipak, najopasnije su bile one situacije koje si kao adolescent nisam mogla objasniti. Vidite, kada ste tinejdžer, strašno ste ovisni o tuđem mišljenu. Ali ne samo to – u isto vrijeme ne želite biti ‘zločesti’ jer ste u duši još uvijek dijete i želite biti ‘dobri’. Ako pridodamo tome da ste i podložni utjecajima kao i skakanju prije nego što promislite, imamo standardni recept za katastrofu. A tu je i refleks za preživljavanjem u kojem u lošoj situaciji ne reagirate jer se bojite da bi mogli izazvati goru reakciju.
Najcrnja potisnuta uspomena bila je u stanu starijeg dečka. Bili smo tamo u ranim popodnevnim satima, bilo nas je puno. U jednom trenutku su svi krenuli kući, drugačije od početnog dogovora, a ja sam se našla u nelagodnoj situaciji jer sam za sat vremena trebala na rođendan i nije mi bilo zgodno ići kući na što je zgodni stariji dečko ponudio da ostanem, on se svejedno mora otuširati pa je slobodan. I ostala sam – jer se poznajemo, jer je ok i, uostalom, zašto ne bih ostala? Gledala sam tv dok se on tuširao, a onda me zamolio da mu dohvatim ručnik jer ga je zaboravio. Ja sam naivno ušla, a on mi je kroz smijeh rekao da sad mogu i ostati ćaskati s njim kad sam već tu. Svaki dio mog tijela je vrištao da izađem od tamo i odem kući. Zajebi rođendan i slične budalaštine. A ja sam ostala. Zašto?
To je dio koji roditelji moraju imati na umu kada su adolescenti u pitanju – oni ne razmišljaju kao odrasli, oni se utapaju u vrlom novom svijetu i njihove reakcije su često vrlo krive i neobjašnjive, baš zato što sami ne mogu razlučiti što je ispravno, a što ne. A ja sam tada bila adolescent i ja sam ostala u toj kupaoni. Jer sam mislila da ‘nije pristojno’ samo tako otići. Jer sam mislila da će se on naljutiti ‘ako sad napravim dramu’. Jer ‘dečko mi nije ništa napravio’ da ja sad razvaljujem vrata i bježim glavom bez obzira. Jer sam, na kraju krajeva, željela da ima dobro mišljenje o meni. I jer mi se sviđao. Ali i zato što se ni u jednom trenutku nisam osjećala nesigurnom. To što mi se želudac okretao bio je znak, ali ja tada nisam znala što mi taj znak govori.
Ostala sam. Ušla sam u kupaonicu. Poštedjet ću vas detalja, ali reći ću vam samo da o tome što se dogodilo nikome ništa nisam rekla. Nikada. Usudila bih se reći da ni sama sa sobom to nisam nikada raščistila jer nisam imala snage.
Moje prijateljice su mislile da sam ‘zbarila’ dečka koji mi se sviđao. Nisam. Moja mama je mislila da sjedim u stanu sa šest muških prijatelja. A ja nisam. Nikada nisam pričala o tome, ali nikada nisam prestala razmišljati o tome. Jer ja nikada nisam vrisnula ‘ne’, ali nikada nisam ni na što pristala. I ja sam ušla u tu kupaonu – znači da snosim odgovornost? Nisam imala obrambene modrice, nisam napadnuta u mračnoj ulici, nisam bila pijana i nitko mi nije prijetio oružjem. Što mi se to onda dogodilo?
Zašto mislim da moramo svi pogledati navedenu seriju? Zato što je bitno ne zaboraviti što djeca proživljavaju svakodnevno. Mi možda nemamo ormariće u školama da možemo gurati slabije klince unutra, ali i naša djetinjstva bila su obilježena sačekušama, gađanjem kamenjem, guranjem uza zid i uzimanjem novaca od druge djece. Bullying nije nova pojava, samo je sada još teža jer u virtualno doba ne prestaje izlaskom iz škole. Djeca danas nemaju ‘safe place’ jer su dostupni uvijek i svugdje. Pa čak i u svojoj sobi, uplakani i pokriveni preko glave.
Bitno je da shvatite samo jednu stvar – ja sam dijete koje je imalo uvijek veoma otvoren odnos sa svojom mamom. Pričale smo o svemu i svačemu, uvijek i bez zadrške.
Ali ove stvari joj svejedno nikada nisam rekla. Zašto? Zato što sam bila tinejdžer. Zato što sam smatrala da sam djelomično odgovorna za sve što mi se događa. Ne želim niti pomisliti koliko tek onda svi drugi roditelji nemaju pojma što im djeca rade i što sve proživljavaju. I nisu nužno roditelji krivi – kriv je mentalni sklop tinejdžera. Ali da je moja mama znala ono što ja znam, mogla me pripremiti. Mogla je sa mnom o tome razgovarati i mogla mi je reći da neke stvari nisu moja krivnja. Jedini način na koji se možemo boriti protiv ovakvih stvari je otvoren razgovor o tome. A pošto neke majke očito neće nikada uložiti trud u odgoj svojih dječaka, mi smo tu da zaštitimo svoje djevojčice. A kada ih ne budemo mogli zaštititi, da ih pripremimo za daljnju borbu.
Moja iskustva, ogavna u svojoj srži, od mene su ipak napravila borca. Slučajno sam satkana na takav način da agresija u meni budi inat i bijes. I onda se borim. Ali nisu svi poput mene, nemaju svi takav obrambeni mehanizam. Dok sam gledala 13 Reasons Why, sjedila sam u mraku i konstantno razmišljala o tome kako sam to – ja. Na ovaj ili onaj način. Jedina razlika je u tome što sam se ja izborila za zrak, a ona nije. A ako tih par epizoda pomognu u tome da još netko uspije pronaći zrak, ako pomognu osvijestiti samo jednog roditelja – dovoljno je. Zato sam i podijelila ovo sa svima. Odluka koja mi nije lako pala, ali je donešena trezveno. Jer je vrijeme da prestanemo gurati pod tepih stvari koje nas razdiru. Naš glas nekome će biti slamka spasa, nekome će pružiti osjećaj da nije sam na svijetu. I da nije kriv za sve što mu se događa.
Pogledajte seriju, vrijedna je toga.
#misusovo
Žalosno je znati da, ne samo majke neće nikada uložiti trud u odgoj svojih dječaka, nego ni očevi. Isti oni koji su stajali goli u kupaoni. Zanima me flešbek tog frajera 20 godina nakon. I zanima me jel otac jedne djevojčice…..(sorryrazmišljam na glas).
Tebi hvala što si podijelila svoje iskustvo i na tv preporuci!
Hvala na komentaru. I žalosno je to što sam ja uvjerena da, u njegovom flashbacku, nema ništa ‘diskutabilno’. On misli da je bio pastuh.
Ali seriju pogledaj svakako.
Tekst je toliko dobar, ostavlja bez daha, bez riječi i vjerujem da kod većine nas budi neka – nažalost ružna sjećanja, ako ništa na prepričane slične situacije koje su doživjeli nama neki bliski ljudi. Mora se razgovarati o tome sa djecom, jednostavno MORA! A neki roditelji zatvaraju oči pred tim – iz nelagode, neznanja ili čak ravnodušnosti, što je zastrašujuće. Seriju ću obavezno pogledati, hvala na preporuci. A tebi svaka čast i bravo na ovoj odlično napisanoj i toliko važnoj ispovijesti.
Hvala ti, Eve, na razumijevanju. I na dovoljnoj otvorenosti pri čitanju. To je, valjda, najteži tekst koji sam ikada napisala, ali sam smatrala da to moram učiniti. Jer dok djecu trubimo o nekim banalnostima kao što je držanje lakta na stolu ili jednadžba s jednom nepoznanicom, prečesto preskačemo one najvažnije razgovore. One koji se ne smiju preskočiti. A samo zato jer je NAMA nelagodno. Nadam se da ću zaista biti dovoljno svjesna njenog odrastanja da prepoznam kada je vrijeme za upoznavanje sa, na žalost, ružnom stranom ljudskosti. Jer vjerujem da se može zaštititi, samo ako zna protiv čega se bori.