Beba koja to nije

U japanskom jeziku postoji riječ mizuko, riječ koja doslovno znači ‘vodeno dijete’. Označava djecu koja se nikada nisu rodila, djecu koja su postojala samo u ideji, djecu koja ustvari nikada nisu napustila plodnu vodu. I zato vodena. 

Nedavno sam sjedila s kumom, kumom koja je neustrašiva u svim sferama života, pa tako i sada u trudnoći. Ne da se tetošiti, ne drami i ne smatra da je posebna božja ovčica samim time što je trudna. Njena sreća je zarazna i čini se kao da nema brige na svijetu. A onda usred normalnog razgovora o trudničkoj odjeći i potrebama koje sada ima, onako nonšalantno, kao, ubaci pitanje o spontanim pobačajima. Znam li što o tome? Zašto se to događa? I osjetim da pitanje ‘Mogu li to kako spriječiti?’ ipak nije prevalila preko usta. I razumijem ju, bojala sam se i ja. Bojimo se sve.  

Utješila sam ju što sam prije mogla govoreći kako sam pročitala na par mjesta da je spontani pobačaj samo reakcija tijela na neurednu trudnoću. Tijelo je prepoznalo da nešto neće biti u redu i zato se samo ‘očistilo’. Tijelo je ipak savršeni mehanizam koji vodi brigu o svemu i spontani pobačaj, u slučaju da se dogodi, treba doživjeti kao manje od dva zla. Rekla sam joj to jer sam još bila pod dojmom jednog od tekstova na koje sam nabasala (za radoznale, možete ga pročitati ovdje), a koji me duboko taknuo jer sam smatrala da bih se tako nekako i ja ponašala. Tako nekako bih i ja reagirala, iako čovjek nikada ne može znati dok mu se ne dogodi. Ali treba biti spreman na sve jer – događa se. Stvarno se događa i događa se često. 

Statistike kažu da čak trideset posto od svih trudnoća završi spontanim pobačajem, od čega gotovo polovica i prije nego žena zna da je trudna. Simptomi se jednostavno pripišu zakašnjeloj menstruaciji i tako prođe naopaženo. Jer ‘događa se’. ‘Ni prva, ni zadnja’. ‘Bože moj, bit će još trudnoća’. Jer naše društvo reći će vam da obavite što trebate i idete dalje. Ali je li to zaista tako jednostavno?

Jučer mi je još jedna prijateljica javila da je sretno trudna. Sve je u redu, mala obitelj uskoro će dočekati četvrtog člana. I dok smo ćaskale, razgovor je sam skrenuo s puta i rekla mi je da je imala spontani pobačaj prije godinu dana. Tuga koju je osjetila tada, samo joj je bila poticaj da definitivno odluči da želi još djece. Ono što je mene zaboljelo bila je tuga s kojom je pričala o gubitku bebe i o svoj žalosti koju je osjetila, a činilo se da na nju nema pravo. Svi, od majke, prijateljica do sestre, svi su odmahnuli rukom, potapšali je po ramenu i rekli ‘život ide dalje’. Ali što ako ona nije bila spremna?!

Rekla je kako je nakon toga željela svima pričati o svojoj boli. I je. I tada je shvatila da je broj žena koje su prošle isto što i ona stvarno velik i – sve su one pričale o tome. Ali ih nitko nije slušao. Naše društvo ima tu naviku da se ograđuje od takvih tema jer se misli da ako se o nečemu ne priča, da ne može boljeti. Ako ne pričate o nečemu, nećete ni razmišljati o tome, a ako ne razmišljate, ne može ni boljeti. A gubitak? Ma kakav gubitak, pa JEDVA si bila trudna.

Ali jesi.

Ljudi ne žele prihvatiti da svaka željena trudnoća sa sobom nosi veliku emotivnu uključenost. Žena koja odluči da želi biti trudna, nebitno je li to odlučila prije trudnoće ili kada je već saznala za nju, uz tu trudnoću veže sve svoje emocije, prilagođava cijeli život novonastaloj situaciji. Žena koja želi biti trudna od tog trenutka sve što radi, radi s trudnoćom na pameti. I vjeruje da u sebi gradi život i, zajedno s njim, gradi i planove i buduće slike i emocije. Žena se povezuje s plodom, osjetila ona njega ili ne, bila ‘jedva trudna’ ili ‘zapravo trudna’ – jer, eto, navodno se može biti i trudan po stupnjevima! Ono što ljudi ne razumiju kod tugovanja za izgubljenom bebom je sam fokus tugovanja.

Žene nisu lude. Ne morate im vi reći da nisu ni imale nikada tu bebu. Ne morate im objašnjavati da šteta nije tolika jer nije bilo poroda, nije bilo sahrane i, u konačnici, nije bilo ni djeteta. To nije ono što žena oplakuje. Žena oplakuje upravo sve to što se nije dogodilo, a trebalo je. Ona oplakuje svaku situaciju u kojoj joj je život sada jednak kao što je bio – jer ona se pripremala za to da će od sada sve biti drugačije. A sada neće. Kao kada na peronu čekate vlak, punih kofera pod nogama, a vlak se nikada ne pojavi. Tehnički, vlak nije došao i vi niste ništa dobili, ali ni ništa izgubili. No što je sa nadom, planom, iščekivanjem? Samo zato što nije materijalno, ne znači da niste ništa izgubili. Gubitak nerođene bebe mora biti najveće utapanje nada koje postoji – jer ste mislili da od sada više nikada nećete biti sami. A sada jeste.

I poželjela sam reći svojoj prijateljici da ima pravo na svu bol koju osjeća. Ima pravo biti tužna i plakati i ima pravo raditi od toga veliku stvar koliko god ona želi. Jer njena bol je samo njena i nitko drugi nema pravo umanjivati je. Poželjela sam joj reći da to što ‘se događa skoro svima’ ne znači da je nebitno, da je minorno i da nije vrijedno spomena. Svaki proces tugovanja potreban je kako bi nas zaliječio. Kako bismo odbolovali i nastavili jači dalje. I baš zbog toga, samo zato što bebe nije bilo, ne znači da nije bilo niti boli. Ako bol postoji, zaslužuje imati pravo da se kao takva i odboluje. U nadi da će život kasnije donijeti samo veće radosti. 

#misusovo