Debela u srcu

Poremećaj u prehrani. Nešto što nikada nisam mislila da bih mogla poistovjetiti sa sobom. Nisam anoreksična, ne povraćam nakon ručka, a i nije da imam tristo kila. Ja ionako trebam izgubiti ‘samo par centimetara, koju kilu i malo se dovesti u red’. Ništa spektakularno. Ništa dramatično. Ništa što bi trebalo imati ikakve veze sa bilo kakvim poremećajima u prehrani, takvom ozbiljnom kategorijom psihičkih poremećaja i to onih sa popriličnom stopom smrtnih slučajeva. Pa odakle onda pišem ovaj post? Iz toga što već neko vrijeme sama sebi skačem u usta. Iz toga što već sto godina ne želim nužno smršaviti, koliko želim doći u stanje svijesti u kojem ne razmišljam o tome imam li dvije kile previše ili tri premalo. Ovaj tekst dolazi iz toga što je već i mojoj podsvjesti dojadilo sustavno ignoriranje moje svijesti pa mi je odlučila pošto-poto skrenuti pažnju na moj odnos prema hrani, prema vlastitom (i tuđem tijelu), prema doživljaju sreće kao nećega što će se dogoditi ‘čim se dovedem u red’. Na vagi, ne u glavi, da se razumijemo.

I teško je razlučiti što je bilo prvo – koka ili jaje. Jesu li nam mediji i društvene mreže toliko isprale mozak da se ne možemo pogledati u ogledalo ili smo tu vrtstu poremećaja uvijek držali u sebi, ali se, eto slučajno, potrefilo da smo vlastitu opsesiju odlučili preusmjeriti na fizički izgled. Ima vjerojatno i jednog i drugog, a Zarine djevojke bez oblina koje reklamiraju liniju ‘za obline’ sigurno ne pomažu. I dugo nisam mislila da imam nekakav problem. Točnije, nisam mislila da imam problem osim onog da trebam malo smršaviti. Naravno, ima tu i praktični dio gdje se čovjeku stvarno nije baš zgodno udebljati više od par kilograma jer će mu se sva odjeća ‘uprati u sušilici’. Nije zgodno ni za mentalno stanje, ni za novčanik. Ali ja sam u jednom trenutku osvijestila da sve svoje odluke u životu mjerim sa oznakama ‘to je onda kada sam bila predebela’ ili ‘to je onda kada sam bila samo malo debela’. Može zvučati smiješno, ali meni danas više nije bilo do smijeha.

Pregledavala sam neke stare slike i uz standardni smijeh koji ide uz stajliš oblekicu kada si imao 18 godina i standardnu osamnaestogodišnju pamet, shvatila sam da ja ne izgledam nešto stravično drugačije nego tada. Da, imam 10ak kila manje nego danas, ali dosta od tih kila je otišlo ravno u mišiće. I kako sam prolazila kroz album, registrirala sam da ja cijelo vrijeme izgledam podjednako! Je, ima jedna faza kada sam baš prekardašila, ali sve ostalo je tu negdje. Negdje sam se malo bolje obukla, negdje lošije, ali sve je to isti tip tijela. Uvijek imam ok struk, izraženo dupe i malo predebele noge. Da pojednostavim. I to je vječno tako. Samo moje nezadovoljstvo raste iz godine u godinu i to u tolikoj mjeri da bi čovjek pomislio da sam se u tih 12 godinu udebljala barem 36 kila!

Ali čak ni te kile nisu problem! Ne radi se o broju. Radi se o nezadovoljstvu sobom. Radi se o tome da sam prepoznala da se nalazim u začaranom krugu u kojem pet dana manijakalno brojim kalorije, a zatim se dva dana obžderavam junk foodom. Radi se o tome da se ne sjećam o čemu sam razgovarala s mamom prije dva dana, ali znam jesam li taj dan pojela dva griza nečega što ima brašna u sebi ili ne. Radi se o tome da sam se dovela do situacije u kojoj više nije bitno jesam li našminkana, vježbam li i kako se zapravo osjećam – mrzim samu sebe 85% svog vremena. Preostalih 15% ne razmišljam o sebi. I prestala sam jesti ribu jer je volim, samo razmišljam koliko kalorija ima. Prestala sam vježbati jer me to veseli, idem samo u teretanu mučiti se dok mogu izdržati kako bih se kaznila jer jedem. Jer postojim. Još gore – jer postojim, a NE mršavim! Sve što sam prije radila s užitkom sada sam prestala. Plesanje! Isuse, kada se sjetim plesanja! Plesala sam uvijek i svugdje. Svaki trenutak svog slobodnog vremena kod kuće sam provodila s glasnom glazbom i plesući. Plesala sam u kupaonici, u boravku, pred ogledalom. Nisam mogla ležati na krevetu, a da ne cupkam dupetom u ritmu. Plesala sam UVIJEK i to je ono što mi je donosilo neizmjernu radost. Ne samo radost – to je nešto što je povezivalo mene sa samom sobom. To je bio moj način komunikacije jer sam s emocijama uvijek bila na nepoznatom terenu. Znate li kada sam zadnji puta plesala?

Ako ne računamo pijana đuskanja po svatovima i (u davnoj prošlosti) klubovima, ne sjećam se. Ja se naiskrenije ne sjećam kada sam ja zadnji puta plesala zato što volim glazbu i volim pokret. Čak i kada se s Moranom prepuštamo nekakvoj igri u plesu, ja sam svake sekunde svjesna pregiba koji se napravi na leđima, predebelog bedra ili nedovoljno gipke kralježnice. Dovela sam samu sebe da umrtvim svaki osjećaj sreće koji nosim u sebi, a tijelo matematički analiziram kako bih uočila svaku nepravilnost koja postoji. Jer, kao, postoji matematički idealno tijelo.

I tu opet dolazimo do moje najveće pokretačke snage – Morane. Pitala me nedavno zašto se mama šminka. Pošto joj nisam željela reći ‘da ne bude ružna’, nisam joj ništa odgovorila. Ali sam se našminkala manje. I ne želim da se ona promatra na način na koji se promatram ja. Ne želim joj takav život. Zato sam odlučila da je vrijeme progledati. Vrijeme je da shvatimo da nema dobre i loše hrane. Sve je to hrana. A danas moraš jesti bez obzira na to koliko si pojeo jučer. Tako funkcionira ljudsko tijelo, žao mi je. A znate kako ne funkcionira? Ljudskom tijelu, recimo, apsolutno ne treba tuđe odobravanje da bi funkcioniralo. Čak štoviše, kako bi vaše tijelo bilo ‘ispravno’, ne treba mu niti tuđa potvrda da ste privlačni. Vaš status seksualnog objekta neće pomoći vašem tijelu da bolje funkcionira. Isto tako, celulit ni u kojem slučaju ne utječe na vaše zdravlje, kao ni na bilo kakve funkcije važeg tijela. Celulit, strije ili ‘neženstveni gležnjevi’ neće vas učiniti lošijom osobom. Samo će potvrditi da ste osoba kao bilo tko drugi. Baš kao i ja.

Zato sam odrješito uzela mobitel i ruke i napravila čistku na instagramu. Obrisala sam nekoliko desetaka (!!!) fitness modela koji mi svaki dan indirektno govore kako nisam dovoljno dobra. Jer nemam pločice. Jer se ne želim odreći tjestenine u životu. Jer ja imam jedno dijete manje od nje, ali deset kila više. Obrisala sam svaku žena čija je zadaća bila isključivo ta da me uvjeri kako nije bitno što i kako radim u životu – dokle god ne izgledam točno onako kako ona izgleda, nisam postigla ništa u životu. Svaku onu ženu koja mi je pokazala da zato što moja bedra nikada neće biti vretenasta i tanka, nisam vrijedna pažnje, svaka ona koja mi je pokazala da samim time što mi kuća nije puna namirnica koje ne znam niti izgovoriti, nisam uspješna niti voljena. A od kada postojimo govorimo si da fizički izgled nije ono što nas definira. I onda provedemo cijeli život rušeći tu tvrdnju.

I znate što je dobro? U tom mahnitom brisanju i, tko zna kojem, proklinjanju dijeta i mučenja na spravama, pronašla sam zraku svjetlosti. Pronašla sam žene koje zagovaraju nešto drugo. Žene koje zagovaraju da samim time što imaš tijelo, imaš sve ono što je potrebno da budeš sretna. Naravno, nitko ne govori da se trebamo sada trpati krofnama do sigurne i skore smrti te zaboraviti da noge postoje za kretanje. Treba pronaći ravnotežu. Ravnotežu u hrani. Ravnotežu u pogledu na ogledalo. Treba pronaći način na koji se nećemo osuđivati. Teško je odmah govoriti o ljubavi i očekivati da ćemo se od sutra ujutro častitit superlativima. ‘Baby steps’, rekli bi Ameri. Ali treba težiti tome da ne mrzimo sami sebe. Koliko puta sam se pogledala u ogledalo, puhnula šiške u zrak i pomislila ‘kao da vrijedi, zašto se uopće trudiš?’. A to jednostavno nije bila istina! Naravno da vrijedi!

I treba otići u tu teretanu i pokazati šipkamam tko je majka! Nema labavo! Ima da radim najbolji deadlift koji je njemačka teretana vidjela! (I vi i ja znamo da ništa od toga, ali u duhu priče je). I treba trčati da se ispuše sve negativno što smo nakupili. I treba plesati i plesati i plesati jer je to ono što nas čini radosnima. I treba jesti zdravo i osluškivati svoj organizam, ali treba i s vremena na vrijeme pojesti krofnu i popit votka-colu. Jer kakav bi to život bio bez krofne?! A o životu bez votke neću ni razmišljati… Mora postojati način na koji možemo biti prihvatljivi sami sebi. I pri tome ne mislim ‘prihvatljivi sebi’ u namještenoj instagram pozi s uvučenim stomakom ‘pa nek Anka vidi da sam si i ja kupila Lei Lou haljinu na njuškalu, krava anoreksična’. Mislim na prihvaćanje sebe u potpunosti. Kao one žene za 100+ kilograma koje vidite da šeću u leopardastim tajcama – takvo prihvaćanje sebe želim! Želim biti sretna sama sa sobom! Sa sobom i svojim šlaufima na stomaku! Jer, kao, vi ih nemate?!

bodyposipanda.com

Jedna od tih žena koje mi pomažu da vidim pravu istinu nalazi se iza instagram profila pod nazivom Bodyposipanda. Radi se o bivšoj anoreksičarki koja je naučila voljeti sebi. Ženi koja je s tako malo godina naučila što znači prihvatiti sebe i sve što naš čini onakvima kakvi jesmo – i dobro i loše i prirodno. Bez skrivanja i uljepšavanja. Osoba koja svakim svojim postom potvrđuje da možemo biti ono što želimo. Ako to uistinu želimo zbog sebe. Ali ne moramo ništa. Niti biti našminkane niti obrijane niti isklesane. Ne moramo imati sjajnu dugu kosu, ne moramo imati vretenaste udove niti sportski duh. Slobodni smo raditi što god želimo – dokle god smo sretni. A dobro privlači dobro. I baš kao što je ona sama rekla: ‘Da te mržnja same sebe mogla dovesti do ljubavi, već bi se to dogodilo. Ali nije.’ I zato prije nego razmislimo o još jednom ‘blitz programu’, o plaćenom planu prehrane u kojem jedete samo proteinske praškove, tunjevinu i rajčicu ili ‘detoxu’ gdje uvjeravate same sebe da je normalno piti cijeđenu naranču i ništa osim toga pet dana, bacite pogleda na ovaj iskričav radostan profil. I priznajte si da ste malo ljubomorni – ja prva jesam. Ljubomorna na njeno zadovoljstvo sobom, na sreću kojom isijava. I to je ono što želim sebi. To je ono što želim pokazati svom vlastitom djetetu. Ženskom djetetu.

Ja sam spremna pokušati. Ako sam uspjela preživjeti sve bliske smrti, ozbiljne bolesti u obitelji, preseljenja, nove pokušaje i strane jezike, možda postoji način da naučim i voljeti samu sebe. Ne samo na način da mi drugi zavide. Već onako istinski voljeti sebe do te mjere da ni ne razmišljaš više o sebi – jer si tu i najbolja si verzija sebe koja možeš biti. I to je sve. Zvuči tako… Jednostavno!! Tko preživi, pričat će! 😉