Ljudsko biće prvo, a onda sve ostalo

Od kada sam došla u Njemačku, redovno odgovaram na pitanja prijatelja/članova obitelji/poznanika /facebook prijatelja koja ulaze u kategoriju ‘I? Kako je gore?’. Konstantno naglašavam da smo ‘gore’ još uvijek nepuna tri mjeseca i da nije baš da sam stigla pokupiti sva znanja o njemačkom životu kao takvom. Pogotovo kada se uzme u obzir da nas tek čeka ‘pravo’ useljenje, kretanje u vrtić, moje traženje posla i sl. Naravno, ljude zanimaju prvi dojmovi i ja ih rado dijelim. (Volim mljet kako god okreneš tako da tu nema problema). Ali kada razgovor potraje i uđemo u neke dublje analize, često se nađem u situaciji da ne znam kako ljudima objasniti zašto mi se život ovdje čini boljim – jer, realno, naši životni uvjeti nisu puno drugačiji od hrvatskih.

Imam tu vrtićku prijateljicu s kojom sam odrasla. Predivna osoba i apsolutno jedinstvena. Ali ne kao ‘svi smo mi jedinstveni’ newage bullshit, cura je jednostavno druga kategorija. Pametna, talentirana, sposobna i nevjerojatno snažna. Ali, u čemu je caka (jer uvijek ima caka)? Ima urođenu manu na licu. Ništa spektakularno, ništa vrijedno nošenja maske fantoma iz opere i sl. Ali da joj nije bilo lako kroz cijelo djetinjstvo, a onda i adolescenciju, nije sigurno. I to znam jer sam svo to vrijeme bila uz nju i svaki put bila šokirana sposobnošću ljudskog roda da se pokaže kao prava stoka, sitnog zuba uz to.

Jedna od zadnjih situacija koja mi se urezala u pamćenje dogodila se na faksu, na svima poznatom Cvjetnom trgu. Išle smo nas dvije, u pol’ bijelog dana, i u susret su nam išla dva primjerka muškog roda (zapamtite, sada se jako JAKO trudim da ne koristim vulgarne izraze), oni tako tipični šmekeri kakvi se vole klatiti tamo u svako doba, u to vrijeme su nosili neizbježne kožne jakne, D&G amblem remenje, odvratne Pacciotti tenisice (se tako zovu?) i bili svopće zaljubljeni u sebe. Kao što rekoh, idu nam u susret, jednom se sretne pogled s našim i kao zli neodgojeni klinjo od 7 godina, gospodina obuzme gađenje,  te krene svom snagom, veoma očito, laktom mlatiti svog dobrog drugara jednakog kvocijenta inteligencije i pokazivati prstom (!!!) u moju prijateljicu, najbolju i najpametniju ženu koju poznajem. ‘De vid’ ovo?!’, uz neizbježan šok. Ne mogu opisati koliko sam bila bijesna u tom trenutku. One situacije u kojima žensko skače na nekoga i kopa mu oči su mi bile jako bliske u tom trenutku. Ali jako! Bila sam istovremeno toliko nevjerojatno šokirana i toliko preneražena da sam ostala bez teksta. Jednostavno nisam mogla vjerovati da se to upravo dogodilo! Istina, ovo je bio ekstrem, ali nije bila iznimka. I to je ono što me najviše naljutilo – znala sam da to nije niti jedina niti posljednja situacija s kojom će se ona susresti.

I baš nedavno pričam s tom istom prijateljicom i pita me, umišlja li, ali kao da primjećuje da djeca koja nisu mali Hrvati značajno manje (ili manje primjetno) bulje u nju. I upali mi se lampica! To je jedna od ovih stvari koje je teško za objasniti, a koje se odmah osjećaju! Mali Hrvati imaju divne roditelje otvorenog uma koji ONAKO reagiraju u životu, u pol’ bijela dana i ne srame se! Mali Hrvati uče od tih istih ponosnih očeva i preslikavaju ponašanje. Mali Hrvati su razlog zašto sam i pobjegla! Za sve koji misle da izmišljam ili preuveličavam, moram vam reći da ja stvarno jesam jedna od onih koji trzaju na bilo koji oblik nepravde. Ne zato što sam super dobra u duši, jednostavno me to živcira i ne mogu to isključiti. Ja sam ona koja se svađa s dnevnikom i ona koja ne može gledati streetstyle stranice na hrvatskom jer dobijem napad bjesnoće kad vidim naslove poput ‘brineta zavodnica u centru’ ili ‘sexy mama od koje bi mnogi mogli učiti’. Tako da, vjerujte mi, primjećujem suptilne razlike. Takav svjetonazor mi je bio i poticaj da se odselim.

I moja prjateljica bila je u pravu – sjedila sam u restoranu s Moranom i ona se igrala s dvije djevojčice. Blizanke. Jedna ‘savršena’, druga sa zečjom usnicom. I sjetim se svoje vrtićke, bacim oko na ljude u restoranu i – nitko, ali baš nitko nije ni gledao u njihovom smjeru. Ako su im se obraćali, na jednak način su se obraćali i Morani i objema blizankama. Isto kao što na igralištu jednako komuniciraju djeca različitih rasa, ali i različite kulture (ovdje prvenstveno mislim na djevojčice koje su već pokrivene hidžabom). Moje dijete ni u jednom trenutku nije došlo pitati me zašto je ova djevojčica drugačija od nje, zašto je tamnija ili zašto joj je kosa tako frčkava. A moglo bi se smatrati normalnim i da me pita – jer do sada se nije igrala s crnkinjom. Zato mislim da su to definitivno stvari koje im mi namećemo. Morani nije skrenuta pažnja na to da je djevojčica druge rase i zato ona sama smatra da tu nema ništa problematično. Vjerojatno bi bilo drugačije da mi imamo drugačije stavove. Ne dajte se zavarati – moje dijete nije ‘mala curica koja je još premalena da kuži’ – to je dijete koje se probudi u noći da mi dođe reći: ‘Moraš mama naučiti pa će ti biti ljepše! Moraš naučiti njemački! Ovako: Wie heisst du?’.

Jednak je i tretman s omiljenom hrvatskom razbibrigom – stavovima prema pederima. Kod nas imate one koji se žestoko protive činjenici da pederi dišu, one koji su naučili da baš ne bi smjeli pljuvati po njima, ali ‘dva metra od mene’ i one koji ‘znaju da je to sve izopačeno’, ali eto, živimo u izopačenim vremenima. A ne, zaboravila sam još jednu grupu – one koji prihvaćaju pedere. Kako to prihvaćanje izgleda? Najčešće tako da se na sva zvona trubi o tome ‘kako sam ti ja liberalan, frende! Ja ti prihvaćam i pedere! Da, čak i njih!’ Tnx, frende, učinio si uslugu svijetu. Znate kako izgleda prihvaćanje ovdje? Tako da činjenica da je netko peder, apsolutno nije bitna za njegov poslovni ili društveni život. To što je netko peder, ovdje samo znači da umjesto cure, eto, ima dečka. I? Nema šanse da će vam netko ‘natuknuti’ takvo nešto ‘eto, čisto da znate pa ako imate problem s tim…’ jer vi nemate PRAVO imati problem s tim. To nije vaša stvar! Nitko vas ne izdvaja, nitko se ne došaptava iza leđa, nema pokazivanja, mrdanja glavom i slijeganja ramenima. Nema ‘tako lijep dečko, pa što mu se dogodilo?’

Jednak je i tretman s omiljenom hrvatskom razbibrigom – stavovima prema pederima. Kod nas imate one koji se žestoko protive činjenici da pederi dišu, one koji su naučili da baš ne bi smjeli pljuvati po njima, ali ‘dva metra od mene’ i one koji ‘znaju da je to sve izopačeno’, ali eto, živimo u izopačenim vremenima. A ne, zaboravila sam još jednu grupu – one koji prihvaćaju pedere. Kako to prihvaćanje izgleda? Najčešće tako da se na sva zvona trubi o tome ‘kako sam ti ja liberalan, frende! Ja ti prihvaćam i pedere! Da, čak i njih!’ Tnx, frende, učinio si uslugu svijetu. Znate kako izgleda prihvaćanje ovdje? Tako da činjenica da je netko peder, apsolutno nije bitna za njegov poslovni ili društveni život. To što je netko peder, ovdje samo znači da umjesto cure, eto, ima dečka. I? Nema šanse da će vam netko ‘natuknuti’ takvo nešto ‘eto, čisto da znate pa ako imate problem s tim…’ jer vi nemate PRAVO imati problem s tim. To nije vaša stvar! Nitko vas ne izdvaja, nitko se ne došaptava iza leđa, nema pokazivanja, mrdanja glavom i slijeganja ramenima. Nema ‘tako lijep dečko, pa što mu se dogodilo?’