Odgoj djevojaka (ali ne u Češkoj)

Već duže vrijeme spominje se hiperseksualizacija djece i njezine posljedice. Navikli smo već na to da četrnaestogodišnjakinje hodaju po ulici odjevene kao maloljetne prostitutke. Zna se da svaka Disneyjeva zvjezdica sa napunjenih šesnaest godina postaje sex simbol. I toliko smo oguglali na to da se, kao, čudimo čudom, ali ustvari baš i ne. Sve nam je to normalno. Prevrnemo očima i idemo dalje. Osim ako imate žensku djecu, kao što imam ja. Već sada vidim da je moj autoritet poljuljan vlastitom nesigurnošću – ljutim se svaki puta kada moje dijete hoće ‘šminku, kao mama’ jer ne želim da to smatra obaveznim da bi bila lijepa. A ja se ne mogu prestati šminkati – jer si nisam lijepa. Svjesna sam da je upravo to nusprodukt društva u kojem živimo i da sam žrtva upravo toga protiv čega se borim. Moja mama, recimo, nije imala taj problem. Žena se nije šminkala. I ja sam odrasla svjesna da ne moram imati pola kg žbuke da bih nekome bila zanimljiva. I volim vjerovati da nije isto kada ja stavljam korektor jer pokušavam ne izgledati kao da imam tuberkulozu, i kada četrnaestogodišnja djevojčica ima umjetne trepavice, tuš i napućena usta da bi bila sexy, zanimljiva i skupila pedesetak lajkova na instagramu.

Od kada se Morana rodila, svjesna sam tog problema, problema pop kulture. Pale mi se ‘lampice’ kad god upalimo tv i samo gledam kako je sve više stvari prekriženo na listi dozvoljenih stvari. Turbofolk je kod mene oduvijek zabranjen, a do njenog prvog rođendana, zabranili smo (si) cmc. Ne mogu gledati Lidiju Bačić i govoriti djetetu o samovrednovanju, samopouzdanju i pozitivnoj slici vlastitog tijela. Tako smo polako ostajali bez većine hitova, jednog po jednog. Shakira i Rihanna su simpatične dok ne pogledaš spot u kojem se valjaju jedna po drugoj golog dupeta. Jedan spot manje, ajmo dalje. Ne govorim ništa o gledanju navedenog ako ste izgrađena osoba. Ma ne morate biti niti izgrađeni! Ali velika je razlika gleda li taj spot prištavi napaljeni četrnaestogodišnjak ili dijete od četiri godine. Još k tome žensko. Naravno da je još mala, ali sve to ostaje u pametnim glavicama, ako nikako drugačije, onda podsvjesno – a to je još gore. A odbijam odgajati svoje žensko dijete tako da misli da je vrijedna samo onoliko koliko će netko za nju ponuditi. Odbijam ju učiti da se pažnja skreće samo golotinjom. Ne želim sudjelovati u kreiranju mladog života koji će smatrati da je kvalitetno konturiranje lica životna vještina, a za osamnaesti rođendan tražiti nove sise i auto. Jasno mi je da ne mogu utjecati na društvo, ali itekako mogu na mozak vlastitog djeteta.

I tu dolazimo do Ariane Grande. Sjedimo na kauču, gledamo nekakvu verziju mtv-ja, svira nešto simpatično i dobro. Kreće spot Ariane Grande, pjesma je upečatljiva, kao svaki pop hit. I pojavljuje se ona, gotovo maloljetna, prešminkana, sa toliko ekstenzija u kosi da ne znam kako uopće drži glavu na ramenima sa tih 36 kg. I onda ona, i njene ‘prateće plesačice’ odrađuju sat fitnesa na biciklima. Prateće plesačice su pod navodnicima jer se, točnije, radi o tome da 10 žena u tangama simulira seks na sobnom biciklu. To je najjednostavnij objašnjenje. Jer, zašto ne? Pao mi je mrak na oči! Zašto, zašto, ZAŠTO niti vožnja mrtvog sobnog bicikla ne može ostati aseksualna?! Pa krušne mu mrve, zar baš SVE mora aludirati na sex?! Nemam ja ništa protiv sexa, ali braćo mila, ako vam djeca gledaju namašćene tete u 10 ujutro kako sugestivno jašu svoje sexy sobne bicikle, što točno mislite da će dobro izaći iz toga? Pogledat će spot i poželjeti biti nagrađivana kemičarka? Odlučiti se priključiti Doktorima bez granica? Raditi na lijeku za rak?!

‘Ajmo biti realni samo na sekundu – u teretani imam taj kurs. Hoćete li ostati šokirani ako vam kažem da NITKO ne izgleda tako za vrijeme sata? Niti ne vježba tako. Niti imaju 25 kila šminke na licu. Također, nisam primijetila niti da netko vježba u štiklama. Niti tangama. Niti prozirnom pvc šorcu, vjerovali ili ne (wtf?!).

Uostalom, kako bi se trebala osjećati djevojčica u pubertetu kad je izložena nečemu takvom? Kako joj objasniti da to nije sve od čega se život sastoji? Mislite li da stvarno možemo govoriti o samovrednovanju i odgajanju novih generacija samosvjesnih djevojčica koje će prvo razmišljati, a tek onda izgledati – uz takav sadržaj? A da ne govorim da neće kročiti u teretanu nakon što jednom vidi samu sebe u ogledalu nakon vježbanja. Još jedan spoiler – ne, ne izgleda zanosno, okupano u lubrikantu i bujne neukrotive kose. Recimo, ja sebe kad vidim nakon vježbanja, ne želim se vidjeti idućih 3 do 5 dana jer se malo uplašim koliko ružna mogu biti. I nije samo stvar vježbanja – meni se čini da je ta hiperseksualizacija otišla tako daleko da je izgubila svoju svrhu. Sex sells? Toliko mi se više riga od toga da golo žensko tijelo ne izaziva apsolutno nikakvu reakciju. Uuuu, sisa – moš’ mislit’!

Kylie Jenner, još jedna od spodoba zbog kojih mi se diže kosa na glavi, nema još niti osamnaest godina. Zadnja naslovnica koju je zauzela govori o tome kako je operirala usta jer je ‘mislila da nitko ne želi ljubiti njena usta’. To je odlučila sa 12, 13 godina. Sad još jednom pročitajte to i razmislite o tome. Ona je sa dvanaest godina bila u depri jer je mislila da je nitko ne želi ljubiti. Sa 12 godina. Ne želi ju nitko ljubiti. I zato umjetna usta. Jesam ja nenormalna ovdje?! Zašto, ZAŠTO je to u redu i kada je postalo normalno rješavati probleme na takav način? Dijete u pubertetu nije zadovoljno sobom pa ćemo joj dozvoliti da se operira. Nećemo rješavati problem u korjenu. Nećemo joj reći da nitko sebe ne voli sa dvanaest godina. Svi su si ružni i imaju groznu kožu, dlake po novim mjestima, pomalo smrde, a u glavi im je kaos. I svima je teško. I nikakva napumpana usta, sexy instagram i dečko, kojem ćeš dati prerano i iz krivih razloga, to neće promijeniti. Ali znaš što može utjecati na tu sreću? Mozak.

Dokle god to bude u mojoj moći, pokušavat ću na sve načine Moranu zaštiti od svega toga. Pa koliko uspijem. Jasno mi je da ne odrasta pod staklenim zvonom, ali valjda će ostaviti nekakve temelje to doba dok je bila zaštićena. I zato mi je drago što smo u Njemačkoj – ako ništa drugo, svuda oko sebe ovdje može vidjeti samo i isključivo ‘prave’ žene. Prođe tu i tamo koja nacrtana, ali u zanemarivom postotku. I to je ona sloboda koja nam svima treba biti dostupna – sloboda da budeš ono što jesi. Ja sam ovdje ružnija nego što sam bila u Hrvatskoj. Ali to radim svjesno i vlastitim izborom. Jer to jesam ja – i moram prihvatiti sve svoje nesavršenosti ako planiram isto očekivati od vlastitog djeteta. Djeteta koje će, uz moju pomoć, izrasti u žensko koje cijeni sebe i zahtjeva da je i drugi poštuju.

A vi svi ostali, u slučaju da niste pročitali Odgoj djevojaka u Češkoj (i zato se čudom čudite kakav je to naslov), slobodno potražite to humoristično i genijalno djelo Michela Viewegha koje govori o postkomunističkom društvu i prikazuje probleme kroz koje prolazi i naša mala nesposobna država. Uživajte!

#misusovo