#fitness #fitgirl #fatforever

I evo ga, opet sam na istom mjestu gdje sam bila i prije četiri godine. Geografski vrlo daleko s promijenjenim životnim okolnostima i mnogim nadopunama u dokumentima, društvenim statusima i obiteljskim proširenjima. Ali mentalno na istom mjestu gdje sam bila i prije četiri godine – na kućnoj vagi, smrknutog pogleda pred ogledalom. Opet sam tamo gdje sam si obećala da više nikada neću biti. Nikad ne reci nikad, jelte? Pa krenimo još jednom ispočetka…

Na faxu sam probavala sve vrste tjelovježbi i sve vrste dijeta. Ne moram ni napominjati da sam samo bujala sve više jer je nakon faze ‘jedem samo sijeno i travu’ nakon par dana neizbježno je dolazila faza ‘pojest ću sve kolačiće + veliki pomfri + tri čizburgera, a mog’o si odmah i tu pizzu nabacit kad već stojiš’. Vrtila sam se u krugu osobnog gađenja i manjka karaktera i svaki puta kada bi moj prvotni entuzijazam splasnuo i ja se vratila na stari put, mrzila sam sebe i – tješila se hranom. Vježbala sam premalo i krivo, a za jedine vježbe koje nešto vrijede  sam imala deset tisuća izgovora. Tako ne mogu trčati jer imam alergijski bronhitis, uže preskakati ne mogu dugo pa ne vrijedi ni pokušavat, utege ne dižem jer ne želim izgledati kao Hulk Hogan, plivati ne mogu jer se utapam, a i ne da mi se kosa sušiti stalno. Da skratim priču – uspjela sam se fino dotjerati u red godinu dana nakon što sam se vratila s faxa uz (za mene) jedinu moguću kombinaciju. Puno teretane. Puno zdrave prehrane. Spori rezultati, ali dugotrajni. E sad, kad smo kod ‘dugotrajnog’ to znači ‘samo dok ne kreneš opet trpat’ u sebe kao da si iz logora pobjegla’. I tu dolazimo do glavne cake. 

Ostala sam trudna, umirala od odvratne žgaravice, crveno meso mi se gadilo, zbog žgaravice mi je odgovaralo samo suho. Kad sam rodila, zbog dojenja su mi štošta ukinuli (u početku), a kile su išle same od sebe dolje tako da se nisam zamarala prehranom. Da budem u potpunosti iskrena, kad su krenule još i kašice koje sam sama pravila i slične gluparije – naprosto mi se NIJE DALO kuhati dva doručka, tri ručka i dvije večere. Pogotovo kad se poklope oni dani gdje nakuhavam od jutra do sutra, ništa mi ne ispadne kako treba, a mala baš odluči da taj dan hoće živjeti na smokiju, a kod muža su nešto slavili na poslu i nije gladan iduća dva dana. U kombinaciji kućanskih poslova, šetanja, društvenog života, posvećivanja vremena djetetu – kuhanje i teretana nekako lako padnu u drugi plan. Kako sam prestala dojit, tako sam se vratila na kilažu prije trudnoće. Mila majka. Piece of cake. Niš’ posla. Naravno da sam onda nastavila po starom. 

I evo me sada ovdje, pozdravljam vas godinu dana kasnije sa sedam kilograma više. Sedam!! Bez brige, već sam odradila šestomjesečnu sezonu ‘garant mi nešto ne paše od namirnica’ (možda se radi o netoleranciji na pekaru za doručak, tjesteninu za ručak i sendviču za večeru, ha?), ‘ma to su mi se malo uprale hlače u sušilici’, ‘napuhana sam od pms-a’ i ‘to ću ja brzinski skinut, nemaš brige’. Kako vrijeme prolazi, a ja bujam, polako sam proklizala i one najmračnije kutke očaja za koje se svi sramimo priznati da postoje – obavila sam godišnji šoping tableta od kojih se mršavi, kura od shakeova za ubrzavanje metabolizma, ne jedenja mlijeka, voća, slatkiša i ničega što sadrži brašno. Svaka etapa je slavno završila, već navedenim pretrpavanjem svega što nađem pod rukom. Osjećala sam se ogavno. Već sam bila na rubu prelaska u onu kategoriju ‘vrijeme je da prihvatim da sam ja jednostavno takva, tako građena i nema druge’ kad sam naletjela na instagram jedne prekrasne Australke. Nestvarno je lijepa, a uz to se bavi fotografijom i grafičkim dizajnom što znači da joj je profil za past’ na dupe. Ali to je manje bitno. Ono što mi je došlo kao budali šamar su njezine slike ‘prije i poslije’. Djevojka je izgledala otprilike kao ja. Godinu dana kasnije je druga osoba. Što znači da su mi sve isprike pale u vodu. I sama sam sebi morala priznati da mogu sve držati pod kontrolom, kao što na kraju krajeva, već jednom i jesam. Ali to znači da je vrijeme za promjene. Ogromne.

Zašto to sve radim? Nisam baš onaj tip koji želi biti ‘super hot mama’ pa se naslikavat’ po instagramu u donjem rublju. Kod mene se radi o tri vrlo jednostavne stvari. Prvo, plitko i vrlo jednostavno, želim da mi odjeća stoji onako kako treba stajati. Bez šlaufa, preklapanja, urezivanja. Drugo, sve više mi prehrana ide u qurac (pardon maj frenč) jer ne razmišljam o njoj i onda trpam u sebe sve i svašta. A kako ja trpam, tako trpa i Morana. Jer svi znamo da dijete uči iz primjera. To je nešto što si neću dozvoliti! Nisam ekstremna mama, dijete smije sve probati i smatram da neće umrijeti od poneke hrenovke s vremena na vrijeme. Ali odbijam dopustiti da mi se djetetova prehrana svede na pomfrit s kečapom i hrenovke s majonezom. Neću. Ne želim. Nije fer prema njenom malom organizmu. I treće, možda najbitnije, onaj sam tip koji mora sve imati pod kontrolom ili živim u potpunom kaosu. A rijetko što te ‘stavi na pravi put’ kao bliski kontkat sa smrću nakon 37 minuta na traci. Osjećaš se bolje. Želiš biti bolji. Pomičeš svoje granice. Zadovoljan si mentalno. Umoran si fizički. Izbacuješ iz sebe sve što ne treba biti tu. Pojačaš glazbu na najjače i daš u tih sat vremena sve iz sebe. Poslije si novi čovjek. A izgled onda dolazi kao posljedica. 

I evo me opet tu, četiri godine kasnije. Mjesec dana teretane je odrađeno, navukla sam se i sad je dalje lakše. Početak je najgori i zato idem polako. Sad kad smo riješili taj dio, ulazim u težu fazu. Frižider je pun. Glava je očišćena koliko može biti. Sve je u planu i pripremi. Sada mi preostaju samo dvije prepreke – ljenost (s kojom se znam boriti) i Moranina volja da jede ono što joj se napravi. A sve mame znaju kako se taj segment ne može niti planirati niti se na njega može računati. Pa krenimo! Putem ćete saznati postajem li hot mama ili sam samo vruća od nove pizze koju vadim iz rerne! 😉

#misusovo & #healthyliving