Kaos je moja furka

Nakon što sam tražila posao na tristo mjesta, dobila stručno osposobljavanje, čekala mjesecima da me napokon pozovu i, na kraju, počela raditi – dala sam otkaz. Radno mjesto bilo je simpatično, ljudi u uredu odlični, sve je bilo kako treba, a opet nekako nije bilo to to. Gospon muž i ja smo se forsirali da pokušamo izgraditi život ovdje. Tu nam je obitelj. Tu su nam prijatelji. Znamo koji vrtić je dobar za dijete, koje škole su bolje od drugih i koje je naselje najbolje za mlade obitelji s djecom. Toliko smo se posvetili ostajanju da smo pronašli i stan koji nam se sviđa na lokaciji koja je odlična, obišli smo banke, pripremili teren. Stvorili društvene kontakte, udomaćili se i bili korak do mirnog života i ‘kućice u cvijeću’. I jedan dan, dok smo sjedili zajedno na kavi i nabrajali sve razloge zbog kojih će kupnja navedenog stana biti najbolja odluka u našem životu, oboje smo spontano došli do zaključka – mi svejedno ne želimo biti ovdje.

Pomalo šokantno. Prvenstveno nama. Jer prva ja sam samu sebe uvjeravala da je to nešto što želim. Nije li to nešto čemu svaki čovjek teži? Nekakvoj mirnoj luci, sigurnosti života okružen bliskim ljudima? I kako onda kada je napokon sve išlo u tom teško dostižnom smjeru, ja nisam zadovoljna i ‘ja ne bih’? Nisam znala kako to objasniti sebi, a pogotovo ne drugima. Ali nisam mogla potisnuti taj osjećaj da je, u mom slučaju, ovo samo linija manjeg otpora, postupanje po ‘peesu’, samo da samu sebe smirim na neko vrijeme. I što bih onda kad progledam?

Živimo u doba ‘velike hrvatske migracije’, to je činjenica. Svatko zna nabrojati barem deset ljudi ili obitelji koje su se pokupile i otišle. Mnogi su upoznati i s mojim, sad već pradavnim tekstom, u kojem raspravljam sama sa sobom zašto sve želim otići odavde. Ali sada, kada sam korak od toga i dijeli me od odlaska par dana – prava i jedina istina je da odlazim zato što sam onaj tip kojem godi promjena. Da, voljela bih živjeti u uređenijoj državi, da, vjerujem da je ljepše živjeti negdje gdje si stalno zaposlen i gdje se tvoj trud cijeni (i plaća). I voljela bih biti negdje gdje nema hdz-a i sdp-a, gdje nije problem jesi li peder, Srbin i pozdravljaš li se sa ‘za dom spremni’. Sve je to plus. Šlag na torti. Ali iskreno? To su samo isprike. To su razlozi koji se napišu na papir, crno na bijelo. Racionalni dio života, objašnjenje koje najbolje prolazi kod frendova i rodbine. Ono što se ne ističe jer je teško za objasniti je, ustvari, najveći i pravi razlog. Idemo zato što ne želimo više biti na istom mjestu. Niti to znači da je ovdje strašno grozno za živjeti, niti to znači da smo mi ovdje grozno nesretni.

Ali došlo je do zasićenja! Došlo je do trenutka kada sjediš u tišini i pomisao da će ti život možda ovako izgledati do kraja te guši. Onaj trenutak kada smo pronašli smještaj van Hrvatske, kada je postalo sigurno da odlazimo, preplavio me osjećaj koji godinama nisam osjetila. U tom trenutku sam shvatila da je TO ono što mi je nedostajalo. Prvi puta nakon sto godina sam osjećala one leptiriće u stomaku – od neizvjesnosti. Onaj osjećaj kada ideš u nešto novo, nešto nepoznato, nemaš pojma kako će završiti, ali nema veze – avantura je tu! Onaj blesavo dječji osjećaj nestrpljenja da se baciš glavom u nepoznato samo zato što je uzbudljivo! Možda će nam biti totalno kaotično. Možda se nećemo snaći. Možda ću kao najveći slabić plakati pet tjedana za mamom. Pa što?! Idemo pa ćemo vidjeti! Možda ću za tri mjeseca otići u Lisabon, a za devet u Moskvu. A možda ću kupiti kuću u Čavoglavama. Tko zna? To i je najveća ljepota života. Barem bi trebala biti.

Od kada sam završila fax, sve je nekako išlo ‘po redu i rasporedu’. I to nije bio toliki problem koliko sam ja bila stalno u grču. ‘Samo da ne pogriješim!!’ Samo da ne propustim jedinu priliku za posao. Samo da mi svatovi prođu dobro. Samo da mi trudnoća prođe uredno. Samo da mi zavjese dobro skroje. Samo da kuhinja bude po mjeri. Samo da se ne zamjerim nekome na poslu. Samo da ne uvrijedim ovoga, ne pogledam krivo onoga, ne stanem na žulj onome. Postala sam totalni slabić koji sa strahom pipka oko sebe i sveku odluku u životu doživljava konačno. I zbog toga sam postala ozbiljno ogorčena i onako iskreno nesretna. Sve je bilo u redu, a ja sam bila nesretna. I to prvenstveno sama sa sobom. I vjerujte mi, nema goreg osjećaja od toga. Morala sam nešto promijeniti i krenula sam od svoje glave. Da, ošišala sam se i ofarbala! Šala mala. Prvo sam raščistila sama sa sobom da biti dobar i odgovoran roditelj ne znači ‘imati stalan posao i stan na kredit’. Otvorila sam oči i uključila mozak. I prepoznala da sigurnost koju dijete ima uz svoje roditelje potječe od osjećaja privrženosti obitelji, a ne od mjesta prebivališta. Što znači da oboje imamo slobodu putovanja, preseljavanja, mijenjanja mjesta stanovanja, stilova odijevanja i prilagođavanja novim situacijama bez da ugrozimo našu malo obitelj. A to je jedino što se moramo boriti očuvati. Sve ostalo je prolazno.

I zato smo se odlučili na ovu avanturu. Idemo malo prodrmati svoj život. Idemo saznati od čega smo točno sazdani i što sve možemo. Ili ne možemo. Nemam neke velike planove poput gradnje kuće trokatnice na Kupresu i dovoženje mečke s dojčlandskim tablicama u selo. Idem malo prodisati. Malo prestati biti ovo zaštićeno dijete koje se samo žali i kuka jer joj je straaaaašno teško dok je tetoše mama, tetka, baka, muž i cijela horda prijatelja. Znači li to da idem na put cvrkućući kao ptičica? Bwahahahaha apsolutno ne. Polako me počinje prati paranoja tako da jednu noć ne spavam jer razmišljam o teroristima i Turcima i čini li me to rasistom, a onda drugu noć pišem mentalni spisak koju sve papirologiju moram izvaditi i što sve pripremiti za put. Onda malo razmišljam o tome kako ne znam njemački i nesposobna sam, pa onda malo kako nikad neću naći posao i nesposobna sam, onda se malo odmaram razmišljajći kako nikad neću naći prijatelje i nesposobna sam, pa si začinim život dubiozom o tome kako ću uništiti djetetov život i (pogađate) nesposobna sam. Dakle, u potpunosti sam spremna!

U svakom slučaju, biti će zanimljivo vidjeti svijeta balkanskim očima. Nešto novo i do sada neproživljeno. A i, budimo realni, mala mi je rođena za šetanje po europskim metropolama! 😉 Jedva čekam!