Ja ništa ne znam polako. Vrlo vjerojatno jer mi život ništa nikad ne servira polako. Ili želim izvesti harakiri od dosade (nema posla, nema frendova, nema sadržaja, nema života) ili obavljam toliko stvari odjednom da ‘kamaru’ nereda u boravku samo preskačem jer se nemam kada baviti njome. Zašto nisam napisala novi post mjesec dana? Zato što mi je u isto vrijeme kolegica s posla otišla na godišnji, Morana je pokupila drugu rundu streptokoka, dobila zabranu vrtića, brat mi završio na operaciji, a muž se bacio u potragu za stanom u Dojčlandu. I reći ću vam samo jedno – usklađivanje zaposlenih baka za svakodnevno osmosatno čuvanje djeteta je dodatni posao s punim radnim vremenom. Kaos, s velikim k.
Morana nikad nije bila boležljivo dijete. Onako, prehladica tu i tamo, ništa posebno. S polaskom u vrtić je morala odraditi standardnu proceduru – tjedan kod kuće, tjedan u vrtiću; ali za par mjeseci se stabilizirala. Dok ju nije pokosilo krajem svibnja. Odmah je doktorica znala da je streptokok, obavjestili smo vrtić, dobili konjsku dozu antibiotika, strepili hoće li se pojaviti i osip i sve fino odbolovali. Deset dana bez vrtića. Preživjeli i vratili se. Idući vikend opet temperatura. Opet doktor. Opet bris, vađenje krvi. Nakon rezultata, penicilin u guzu. Dijete mi je do sada voljelo ići kod doktora. Jer u prosjeku voli ići bilo kuda. Sada više ne. Bila je tako hrabra, tako smiješna, a u isto vrijeme mi se srce kidalo dok sam ju gledala. Plakala je svaki puta, ali nekako razočarano puno više nego od boli. A boljelo je vraški. Kao dijete koje se nadobivalo penicilina u životu, znam što znači ne biti u stanju stati na nogu idućih četrdesetak minuta. Boljelo me srce i zato što sam ja morala biti ta koja će reći ‘može inekcija’. Prvi puta sam bila pred takvim izborom – možemo ponavljati antibiotik. Ponovno deset dana bolovanja, ponovno moljenje tri puta dnevno da se popije sirup. Druga opcija je bila preživjeti inekciju. I izabrala sam bolniju opciju, ali djelovala mi je pouzdanije. Ako boli, mora valjati, zar ne?
I onda smo krenuli u igru ruskog ruleta u narodu poznatu i pod nazivom ‘tko će kada čuvati dijete?’. Zahvaljujući Republici Hrvatskoj i njenoj brizi za mlade nezaposlene ljude, kao i njenom imanju sluha za povećavanje nataliteta u formi razumijevanja za mlade roditelje – nemam pravo na bolovanje. Što je značilo da moram pronaći adekvatnu osmosatnu brigu za dijete. Ni prva, ni zadnja, jasno mi je. Ali do sada nisam znala koliko zabave čovjeku može donijeti navedeni zadatak. Kad kažem ‘zabave’, ustvari mislim ‘frustracije i dodatnih zavrzlama’. Ili svi mogu u isto vrijeme ili ne može nitko. Ako jedna baka čuva četiri dana, druga se ljuti što se nju preskače. Ako jedna pravi ručak, pravi i druga. U dane kad imam tristo obaveza, ne pravi ručak ni jedna. Ako je jedna čuvala dijete, onda se kod nje mora i pit kava. Ako se kod jedne pije kava, kod druge se ruča. Pa je vani malo zahlađenje pa gledamo kroz prozor i uzdišemo jer ne znamo gdje bismo sa sobom. Pa je toplotni udar pa ne možemo van nikad i nikako.
U jednom trenutku sam skužila da već neko vrijeme idem uspavati dijete navečer i redovno ostanem s njom u sobi. Premorena. Svaku večer, kao, neću, jer nisam TOLIKO umorna – i onda zaspim kao pokošena. Kakav film, serija, razgovori s odraslim ljudima ili, ne daj ti bože, pisanje posta?! Mislim da mi gospon muž već misli da ga namjerno izbjegavam i nešto žestoko tajim. A ja glumim uspavanu ljepoticu. Samo bez ovog dijela s ljepoticom. Naravno, svi mi u nekom trenutku pregorimo, ali ono što mene uzrujava je činjenica da u vrijeme kada imam najviše posla – samo spavam!! Malo okrivljujem stres na poslu, pa malo hendlanje baka i djeteta, pa samo kao malo u pms-u i tako to. Ali je prava istina da sam se ovaj puta, totalno nepraktično, odlučila protiv svih nedaća boriti spavanjem.
I tako sam spavajući polako došla pred gotov čin. Dajem otkaz. Selim. Možda i neko more ubacim. Dijete vadim iz vrtića. Pripremam potrebne dokumente. Razmišljam što mi je neophodno od stvari za ponijeti. I nekako me baš briga. Stress free. Možda su mi živci zamrli od spavanja? U svakom slučaju, bitno da dijete bude vedro, zdravo i čilo, a s ostalim ćemo lako.
O ostalim promjenama ću čim uhvatim vremena. Možda već sutra. Možda za mjesec dana. Tko zna? Ali znam da imam još par stranica Therese Raquin za dovršiti, tako da ništa prije toga! Prioriteti su prioriteti! E, da, možda još malo i odspavam prije. 😉
#misusovo
