Beyonce je izdala album Lemonade. I rekla da ju je (možda) muž prevario. Ni prva, ni zadnja, reći ćete. Ali onda je rekla da je gospodina muža ‘primila natrag’ i nastavila dalje sa svojim životom. Internet nije 😉 Ali da, svi se zgražaju, pričaju, raspravljaju. Jer to se ne radi, to je grozno – odmah se treba rastat! Ono što većina neće reći je koliko parova znaju da su učinili isto to. Nekako je malo nezgodno o tome govoriti ‘javno’. Jer pečat ostaje – uvijek će ona biti ‘jadnica’ koju je muž prevario, a on ‘kretenčina preljubnička’. Ili kralj svemira, ako se njegove frendove pita. Ipak, koliko su brakovi uopće izuzeti od te, možda najstarije, pošasti – preljuba?
Spadam u onu malo manje brojnu kategoriju žena koje se ne uzrzjavaju od pomisli na takvo nešto. Ne zato što sam idealna pa ‘tko bi mene prevario, životat’ već zato što sam imala nekoliko bliskih susreta s takvim problemima u svom mladom životu pa sam rano naučila vodit se onim pravilom da na takve stvari ne možeš utjecati. Naravno, ne kažem da se treba prepustiti kolotečini pa ‘tko živ, tko mrtav’, ali treba se pomiriti s tim da vrlo često prevarena osoba može učiniti sve kako treba, a svejedno biti prevarena. Ljudi su slabi i pucaju pod pritiscima. Nekad se tako liječi nezadovoljstvo. Nekad se krpaju rupe u egu. Nekad se stvarno ‘dogodi ljubav’. A nekad su ljudi jednostavno autodestruktivni – vjeruju da ne zaslužuju dobar život koji imaju pa ga nesvjesno moraju pokvariti. A nekad, čak možda i najčešće (ustvrdila bih nestručno), jednostavno ‘prilika čini lopova’. I to je najteži dio za prožvakati. Vrlo vrlo često nitko nije bio ni dobar ni zao, ni kretao s predumišljajem, a ni razmišljao o posljedicama. I moram priznati, uz onu ‘pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti’, ‘prilika čini lopova’ mi je jedna od najdražih starih narodnih poslovica. Jer je tako prokleto točna.
Postavimo se ovako – koliko vas/nas bi se upustilo u aferu kada biste znali da nikada nitko neće saznati? Broj je iznimno velik (guglala ja). Ono što nas spječava u svakodnevnom životu je poštovanje prema partneru, a onda s vremenom, i poriv da zaštitimo djecu. Ljudi se suzdržavaju jer ne žele imati posljedice, ne zato što ne žele ući u aferu. A kako prilika čini lopova? Vrlo vjerojatno ćete mi reći da ni ne pomišljate na aferu ako ste mama koja je kod kuće. Ili radite u frizerskom salonu za žene. Ili u državnoj upravi gdje (ako ste žena) prosječan primjerak muškog roda ima 57 godina i manire Joze iz Dalmatinske zagore ’52. (sorry Jozo). Dakle, švaler i po’. Ili radite u školi (ako ste muškarac) gdje prosječna ženska jedinka ima 54, ali uz propisane kostimiće i trajnu izgleda sve više kao vaša majka. Što želim reći? Mnogo ljudi neće ni pomisliti na aferu ako nije u doticaju s ljudima koji će ih navesti na istu. Ako radite osam sati dnevno, imate djecu i obiteljski život, ljudi nemaju vremena razmišljati o aferama. Dok se ne pojavi ‘prilika koja čini lopova’.
Kako to najčešće izgleda? Nova kolegica koja se malo pretjerano raduje vašem ulasku u ured. Novi kolega koji minutu duže ostaje s vama kod aparata za kavu. Mlada konobarica u vašem omiljenom kafiću s kojom počinjete imati interne fore. Zgodan dečko u klubu koji vas časti pićem dok ste pripiti u klubu. Bez muža. Svaki puta kada se dogodi nešto u vašem danu, nešto potpuno bezazleno, a to svejedno odlučite prešutjeti partneru – tada se stvara prilika. Jer tako se počinjemo ograđivati – ograđivati od bliskosti koje imamo s partnerom, ograđivati od obaveza koje imamo prema njemu, ograđivanja od odgovornosti. Jer počinjemo imati nešto ‘svoje’, a ne nešto ‘naše’. I u početku je to simpatično, uzbudljivo, poticajno. Osjećamo se bolje, želimo izgledati bolje, trudimo se biti pametniji i zabavniji. Tu sve počinje. Ne prevarom, ne seksom, ne odlaskom. Počinje onaj tren kad odvojimo dio zajedničkog života – za sebe.
Kada pišem na ovaj način o aferama, djeluje kao da ih gotovo opravdavam. Apsolutno ne. Samo pokazujem koliko su lake za upetljati se. U tome i jest problem. Na pitanje ‘biste li prevarili partnera?’, uz sve posljedice koje idu uz to, većina ljudi će reći kategoričko ‘ne’. A zašto onda TOLIKO ljudi to svejedno napravi? Upravo zato što afera NE počinje prevarom. Počinje adrenalinskim buđenjem kada, nakon 5, 7, 12 godina braka, netko primijeti da imate novu frizuru ili lijepe oči. Ili vas netko sluša, ali stvarno sluša, dok pričate. Započne time da s nekim pričate o knjizi koju čitate umjesto o namirnicama koje treba kupiti. Samo to je potrebno. Samo to. I baš zato je i samo toliko malo potrebno da se isto to zadrži u braku – samo ponekad slušat, samo ponekad otić u kino, samo ponekad vidjeti osobu koja je kraj vas. Ništa više.
Naravno da se događa i situacija u kojoj se radi samo o seksu i fizičkoj privlačnosti, ali i tu su nazivnici isti – netko novi, netko uzbudljiv je ponudio nešto što do sada nije bilo ponuđeno. Zašto je tako često da se afere događaju u npr. bolnicama? Velik kolektiv, zastupljenost oba spola i svih godišta, dugo radno vrijeme. To je sve. Rijetko kada se tu radi o nekoj ‘grande amore’ zbog koje vrijedi sve riskirati. Češće se samo iskoristi ono što se nudi u nadi da nitko neće nastradati.
Ali nastrada.
Uvijek.
I tu kreće ovaj dio za koji nemam opravdanja niti razumijevanja. Kolateralne žrtve. Prije ili kasnije ćete tresnuti od pod i morati pokupiti vlastite komadiće. Slomljena žena. Razočarani muž. Ali partner će moći i oprostiti. Druga strana često razumije da se ‘dogodio život’. Ali djeca ne. Djeca će vam vječno zamjeriti. Nikada neće imati razumijevanja, nikada neće oprostiti, nikada nikada neće zaboraviti. I biti ćete obilježeni stigmom izdajnika u očima vlastite djece. Zauvijek. Vjerujte mi, pričam iz perspektive tog djeteta. I kad odraste, dijete će možda i razumjeti i okolnosti i razloge, shvatit će vašu stranu, prihvatit će ljudske slabosti kao takve. Ali svejedno će izdaja ostati vječno žigosana jer dijete smatra da, bez obzira na vaš život i vaše probleme, ono je trebalo biti iznad svega toga. Dijete mora biti zaštićeno. I to znači da je roditeljeva dužnost zaštiti ga. Zaustaviti se. Da, prevara je uglavnom problem između partnera. Oni su ti kojih se tiče i oni su ti koji problem trebaju riješiti. Ali djeca su adut koji podiže ulog. Partneri ne bi trebali imati pravo uništiti dječji život.
I zato, ako malo zagrebete ispod površine, saznat ćete da se nevjerojatno puno brakova suočilo s raznim vrstama afera. Psihičkim, fizički, odlascima od kuće i vraćanjima. I strašno puno ih je ‘preživjelo’. Zbog dvije stvari – djece i ljubavi. Ako ste odgovoran roditelj kojem se potkrala greška, negdje putem ćete si osvijestiti da ovo nije vrijedno obiteljskog života i učinit ćete sve što možete da to popravite. A gdje je tu ljubav? Nakon prvotnog poleta, leptirića u stomaku i zatelebanosti, čovjeka prije ili kasnije dočeka šamarčina stvarnosti. Ljubavnica vas možda dočekuje u halterima, ali vrlo vjerojatno je i žena prvih par godina. Zaključak – i ljubavnica će za deset godina i nakon dvoje djece sjediti u razvučenoj trenerci i masne kose onesvještena na kauču u deset navečer. Tako da je na kraju balade bitno koga želite imati kraj sebe u staroj trenerci na kauču, a ne koga biste pokazali svojim pijanim frendovima u dva ujutro. Jer prođe i faza pijančevanja i izlazaka i ekipe ‘iz dva ujutro’. (Ako ne prođe, malo se preispitajte). I vrlo često se sjetite zašto ste odabali baš tu osobu s kauča. Nekad je potres potreban da nas prisjeti. I dobro je da nas sjeti. Ljudi su slabi, pogreške se potkradaju, nesmotrenosti se dogode. Ne same od sebe, ali ne uvijek s lošom nakanom. Ono što treba imati na umu je sve što stavljamo na kocku zbog toga. Je li vrijedno rizika?
I zato, sljedeći put kad s visoka pogledamo nekog tko je doživio potres, preživio ga i odlučio zakrpati sve što se zakrpati da – sjetite se da im možda treba podrška. Barem su shvatili što im je bitno i posložili prioritete. Uostalom, tko zna kada će se nama dogoditi i s koje strane nišana ćemo stajati. Nikad ne znaš kome će se ukazati prilika i kada.
