Vrlo često, u svojim ‘i bogu i vragu’ dosadnim monolozima na temu iseljavanje iz Hrvatske, naletim na komentar koji je više upućen kao kritika. Ljudi sa mnom razgovaraju, iznose zaključke, postavljaju pitanja, slažu se ili ne slažu, ali redovno, u jednom trenutku, samo se odmaknu i pomalo upozoravajuće naglase ‘Eh, a nemoj mi sad otić tamo i radit što ovdje ne bi radila!’. Ok, neću se bavit prostitucijom, to mislite? Ili? Pa hajd’mo malo o tom hrvatskom životu i bavljenju onim čime se tamo bavila ne bih!
U svojoj dugoj i plodonosnoj karijeri bavljenja, pa ono, uglavnom ničim, često sam imala tu sreću susretati se s raznim ljudskim predrasudama. Ono, nije bed ako netko radi kao čistačica, dokle god to nije MOJE dijete. Tako da je moja baka poprilično naricala kad je mama prihvatila posao čistačice u jednoj srednjoj školi. U to vrijeme, moja mama je bila maser/kozmetičar zaposlen na crno i taman je friško ostala udovica. Kad sam ja trebala krenut na fax, ostala je i bez tog posla. Što je točno trebala? Primati socijalnu pomoć? Žena se snašla i prihvatila ono što joj se nudilo. Naravno, svi su je ‘hvalili’ kako je hrabra i blabla jer zamisli strašne sudbine, pa još i čistačica mora biti! Ali eto, ona je valjda bila neka divlja biljka pa ju nije bilo sram. Moja baka je tu drugi par opanaka. Moja draga baka koju jako volim (garant me čita; bok, bako!) i koja u svemu ima najbolje namjere, ali je prototip hrvatske žene i majke, suverene vladarice obitelji i procjeniteljice ‘šta će ljudi reć’ kategorije. Kod nje je to loše prolazilo jer se ‘zna’ da je to sramota. Misovo sveto, takvo pametno i lijepo dijete bila, a sad radi kao čistačica! Zle li sudbine, majko stara.
Ja sam očito krenula iz te mamine loze divljih cvjetova, pa sam tako cijeli studentski vijek uživala u hvalevrijednim studentskim poslovima. Prodavala kokice u Cinestaru, zlostavljala ljude telefonom, sakrivala se po skladištu NewYorkera da te ne vide da sjediš dok slažeš robu. Nije baš da sam se nešto pronašla u tim duboko smislenim i značajnim poslovima, ali uvijek sam to gledala kao jednostavnu razmjenu – netko to mora napravit, meni trebaju pare – mašala! Ništa više, ništa manje. Ustvari je najveća prednosta takvih poslova što su melem za mozak. Dođeš na posao, isključiš mozak, odradiš i na putu kući se uključiš opet. Ni stresa ni brige ni pameti. A pare sjednu na račun.
Poslije faxa sam prošla tu eskapadu zvanu ‘posao u struci’ i to je išlo podmazano kao i svakom drugom bez para i veze. Dakle, nije išlo. Standardna priča, jedan korak naprijed, dva nazad pa opet ispočetka. Negdje između tih zamjena, revoltirana radom od 2 mjeseca pa 8 mjeseci ne, javila sam se u jedan birc koji je tražio konobare. Tacnu nisam držala u životu, ali radilo se o stvarno malom kulturnom bircu u kojem sam ionako provodila dosta vremena. Smatrala sam da bi tu moglo biti ok jer je birc bio pun nekakvih kulturnih događanja, književnih promocija, večernjih kvizova i sl. Javila sam se, bila brutalno iskrena – i dobila posao! Moram napomenuti da je to prvi posao za koji sam bila totalno ponosna što sam ga dobila. Sve ovo do sada je pratila neka neizvjesnost, neka anksioznost, a ovdje sam se prvi puta našla u situaciji da sam sama nešto riskirala, pokušala i uspjela. Nisam se zadržala dugo jer se pojavila druga zamjena (kasnije sam zaključila da je to bila greška, ali eto), ali bila sam dovoljno dugo da naučim sve što sam trebala znati. Tih par mjeseci su mi ostali u baš dragom sjećanju jer sam se osjećala skroz ugodno i neopterećeno, a imala sam i tu sreću da sam ‘upala’ među ljude koji su me prihvatili, odmah zakonski prijavili i nisu me izrabljivali za minimalac
E sad dolazimo do ‘turning pointa’. To kratko vrijeme što sam radila tamo, moja baka je odbila doći obaviti bilo što u centar grada – od sramote. Nije htjela doći i vidjeti gdje radim bez obzira što sam joj barem pet puta rekla da će ju dolazak razuvjeriti da radim u lokalnoj rupčagi kao osrednja kelner’ca. Ogromna količina ljudi, koja je znala što sam po struci, prilazila mi je kao narodnom heroju da se rukuju sa mnom jer ‘svaka tebi čast što si se toga prihvatila!’ Kako molim? Prvo mi je bilo smiješno jer moje herojstvo se sastojalo od nošenja tacne s tri kave i uspješnog izbjegavanja pravljenja vruće čokolade. Ne mogu baš nekako to ugurati u kategoriju narodnog herojstva. S vremenom me počelo i živcirati jer su se te ‘pohvale’ ustvari temeljile na pretpostavci da je to posao ‘samo za ograničene’ pa sam tako ja ‘primjer ostalim veličinama kako se skroman može biti kada se mora’. Na silu su me ugurali u ulogu žrtve, a to, naprosto, nije bila istina! Meni je na tom poslu bilo super i bila sam zadovoljna dok sam bila tamo. Vrijeđa me svaka pomisao koja insinuira da sam ja bila ugnjetavana i potlačena dok sam konobarila.
Na neki čudan način ustvari se poprilično ponosim svojim kratkim iskustvom u ugostiteljstvu. Naučila sam baratati tacnom što do tada nisam bila u stanju, svakodnevno sam vježbala memoriju i osnovnu matematiku, a i fino sam izbrusila zanat ‘izgledanja extra nadrkano sat prije fajrunta’. Nekome tko se bavi takvim poslovima, ovo zvuči smiješno, ali ja sam stvarno naučila dosta o sebi i tome što sam kadra, a što nisam; koliko sam prilagodljiva, koliko mogu biti ljubazna i kad se tako ne osjećam. Nekako sam prvi puta iskreno bila na sasvim novom i nepoznatom terenu i učila sam sama o sebi i svemu što mogu ponuditi svijetu, ako moram. A naučila sam i dvije neprocjenjive stvari – koliko tuđi posao može biti težak (znači, SAMO sam radila i spavala) i koliko su ljudi plitki, površni i predvidljivo podcjenjivački nastrojeni. Svaki dan sam se susretala sa gospođicama koje su prevrtale očima jer su mislile da sam ‘obična konobarica’. S ljudima koji su bili bezobrazni i otresiti jer ‘nisam na njihovom rangu’. Ljudima koji bi promijenili ploču nakon trideset sekundi kada bi im moji kolege (namjerno) napomenuli kako sam ‘visoko obrazovana djeva turobne sudbine’. I bilo nam je smiješno svaki put. Nama – mojim frendovima konobarima i meni.
I zato me naživcira svaki put kad mi kažu ‘ali nemoj raditi posao koji ne bi radila i ovdje’. Zato što ta tvrdnja sa sobom vuče pretpostavku da sam Mariza iz Pariza koja ovdje živi kao Marija Antoaneta, a priprema se ići u bijeli svijet čistiti daske od wc-a. Valjda je ljudski pretpostaviti da će čovjek, u potrazi za poslom, pristati i na niže rangirane poslove u nedostatku ponude u struci. U svakoj državi! Zar nije to najnormalnija stvar na svijetu? Kada smo postali taj nerealno bahat narod koji će biti gladan, ali radit za plaću neće? Da preformuliram – kada je to postalo prihvatljivo da sa 32 godine uzimaš džeparac od roditelja, a nije prihvatljivo da radiš ‘ispod svog nivoa’ kako bi se samostalno uzdržavao?! Jasno vam je da nivoi ne postoje, sve je u glavi? I nije to samo ‘bolest’ obrazovanih – pa ja radim u uredu gdje primatelji socijalne pomoći izbjegavaju doći odraditi zakonski obavezu od par dana – od ‘sramote da ih netko ne vidi’. Ali primati socijalnu pomoć nije problem?!
Tako da, idući put, kad se pripremite pitati me planiram li raditi u struci, sjetite se da ne planiram ništa takvo. Planiram raditi na poslu gdje će me se tretirati korektno i gdje će mi plaća biti u skladu sa zadacima. O tome koliko ću biti sretna na tom poslu, odlučit ću s vremenom. Ali diploma nije uklesana u kamen – i jednako kao što ti pruža mogućnost da radiš stvari bolje od struke, ne ograničava te ni u obavljanju ‘lošijih’ poslova. Ma što vam baka rekla na to! I ne zaboravite, nikad ne podcjenjute konobare, ni ne znate kako vam sve mogu pomoći u ‘ravnanju’ računa. 🙂
#misusovo
