Krenula sam na jogu. Iliti ‘yogu’, ako ćemo biti zapadnjači i hipsterski raspoloženi. Nakon godina đipanja, utega, teretana, fitnesa, pilatesa i ostalih bakarača (ili bakaraća?!) jedan dan sam osvijestila da mi se – ne da. Baš onako, zdravoseljački, dok sam skakala, samo sam postala svjesna toga da više ne bih. Malo sam se zasitila smrdljive teretane (nemojte vi meni sad ‘teretana ovo ono’ – je, teretana je super za mnoštvo stvari. Ali, brate mili, ne miriši i gotovo!), zasitila sam se preglasne glazbe, zasitila sam se sve te horde ljudi gdje s ovima moram pričat, ove ne smijem gledat, ovdje moram pazit da pozdravim, ovu ne smijem ni slučajno i tako.
Baš mi je bilo dosta. A i ne bilo – vježbam zadnjih petnaest godina. Da, ne izgledam toliko dobro kao da vježbam petnaest godina, znam, ne morate mi to govorit. To sad nije tema. Tema je ‘ne bih više vježbala, a ne mogu ne-vježbat’. Zašto? Zato što se čovjek navikne, tijelo se navikne, vježba ti postane hobi i nekako ti fali kad je nema. A i budeš debel, tako da i to. I sva unezvjerena sam razmišljala ‘šta ću sad?!’
Jedina stvar koja je imala smisla je bilo krenuti na nešto što nema veze s ičim što sam do sada radila. Nešto potpuno suprotno, nešto što će biti dovoljno novo i zanimljivo. I sjetim se da postoji joga, disciplina za koju znam da je ‘zdrava, preporučljiva i postoji oduvijek’, ali nekako mi nije nikad bila privlačna. Ono – zar nije joga samo za hipstere koji miriše cvijeće i žele miru u svijetu? Ali ajde, nisam nikad bila, mogu pokušati. I pronađem ja taj joga studio, nađem stranicu na netu, nađem stranicu na fejsu, vidim slike, vidim žene, vidim kućni red i uputstva za upotrebu. Pa ono, mogla bih vidjeti kako to izgleda.
Dok sam iščitavala stranicu, vidim da piše kako sve što trebamo dobijemo tamo, radimo bosi, ali se zahtijeva i tišina, ne ometanje drugih i ostavljanje mobilnih uređaja & co. u garderobi. I na prvu pomislim kako bi moglo biti lijepo u miru, tišini i meditaciji (koju nikad nikad nisam probala jer kad trebam ‘sjediti i ne razmišljati o ničemu’, ja sjedim i razmišljam šta ću sutra kuhati za ručak, kad trebam pokupit dijete i jesam li ostavila štednjak uključen). A ako je tišina, možda ne moram ni pričati ni sa kim. (Mizantrop sam, znam. Niste primijetili do sada, zar ne? Da, super to skrivam!) Teška sam, znam, ali oduvijek sam bila taj tip koji mora imati barem malo praznog hoda u danu. A uz malu brbljavicu, osmosatni rad s ljudima, a fala bogu i muž mi (uz cijelu obitelj) voli verglati – jednostavno mi nekad odgovara šutjeti i ne komunicirati ni sa kim. No, da se vratim na temu. Odlučim ja pokušati pa što bude, bude. I večer prije jedna poznanica spomene kako je ona brzo odustala jer se gušila od ‘svih tih mirisa’, a i nije joj odgovaralo forsiranje izvođenja vježbi koje ne može izvesti. I sad ja tu krenem zabrijavati – jer mi to tako dobro ide.
Alergičar sam. Većinu mirisa, pogotovo onih koji idu uz bilo kakav dim, jednostavno loše podnosim. Pod ‘loše podnosim’ mislim gušim se. Elegantna sam kao lički medo u školi baleta tako da pretpostavljam da 98,9% elemenata ne mogu izvest. I što ako uza sve to dođem i tu me dočeka ‘klansko’ raspoloženje – ono, nabrijavanje na veganizam, na odjeću koju samo pletu bake s Himalaje, jedenje samo povrća koje te moli za eutanaziju, moljenje Budi i sličnim nasmijanim debeljuškastim božanstvima i sl?! Onda sam još saznala da se satovi održavaju u stanu i totalno mi je splasnuo sav elan. Jedva sam se natjerala da odem na prvi sat jer – to će biti apsolutna K A T A S T R O F A. Već vidim. Ali ajde, rekla sam ženi da ću doći, kako ću se sada ne pojavit. Odem sad i ne moram se više nikad vratit.
Naravno da sam pretjerala u svemu i da me dočekalo apsolutno oduševljenje. Stan je, ustvari, stančina u potkrovlju stare zgrade (a ako na nešto odvaljujem, onda su to stari stanovi), a cura koja sve to vodi je, valjda, najlicenciraniji yoga-master u ovom dijelu Europe (apsolutno nemam pojma kako se to kaže na joga-jeziku). I to nikad ne biste rekli po njoj jer je prizemna i pristupačna, ali ne onako prijetvorno i napadno i pretjerano ljubazno. Prostor je kao stvoren za takvu vrstu vježbanja i uvijek miriši predivno. Onako, ‘po njemački’, kao kad sam znala s bakom ići u te neke fine trgovinice sa čajevima i takvim budalaštinama. Miriši nekako ugodno i zdravo i dobrodošlo. Ili su to vradžbine, haha!
Sada, nakon tri mjeseca nemam pojma tko točno vježba sa mnom jer se vježba u polumraku, žene (i poneki muškarac) uđu tiho, pozdrave se i sjednu na svoje mjesto. Mir, tišina, lijepi ambijent, fino miriši. Milina! Toliko mi je fino i tako se uživim kao malo dijete da obavezno probavam čajeve što nam tamo pripreme i onda šetkam bosa sa čajem i smješkam se. I šutim. Jednom prilikom je poslužen čaj od lipe, a ja sam fino pijuckala i cupkala i razmišljala ‘kako je ovo fini neki čajić’ i tek nakon cijele šalice pogledala što piše na ceduljici do. Čaj od lipe. Na koju sam alergična. Srećom, bilo je nakon treninga pa sa pičila po duplu dozu lijekova. A tek što se sastavim sa zemljom kad vježbam! Kao, malo lijevo, malo gore, malo dolje, malo desno, malo ruku na ovu stranu, malo na onu – ja na kraju ne znam gdje mi je glava i jedva siđem niz stepenice. Za one koji imaju ‘problem’ kao ja, dušu dalo! Sve je nekako usporeno i lagano, a ustvari te rastepe onako kako najbolja vrsta tjelovježbe zna. I još meditacija na kraju. Reći ću samo da sada pola vremena razmišljam jesam li živa, a pola vremena o ručku za sutra što je za mene nevjerojatan napredak!
Da se razumijemo, i dalje sam elegantna kao polarni medo u tvornici murano stakla, ali zabole me. Jedina se tamo klimam, spotičem, gubim ravnotežu, ali to me ni najmanje ne dira. To je najbolji pokazatelj da je ovo dobrodošla promjena. Pa što što sam najgora? Ipak, onaj problem u glavi je već teže rješiv jer koliko god jedva čekam novi sat, danas planiram otići i u smrdljivu teretanu. Samo ‘nabrzake’. Malo da si pojačam mp3 i krepam. Šta ću, stare navike teško umiru. Ali drago mi je da još ne ulazim u kategoriju starog konja kojeg ne možeš naučiti novim trikovima. Jer ovaj novi trik mi je baš po volji i nekako se nadam da će potrajati. Pa eto, pokušajte i vi. Ne morate na jogu. Samo nek je novo i potpuno drugačije. A i nema smisla da mi sad gužvu na jogi napravite! 😉
