Sizife, skloni mi se s puta!

U ovo blagdansko vrijeme vjerujem da su se mnoge žene majke kraljice razletile i, uz svakodnevni opseg posla, ubacile i rekreativno pranje prozora, zavjesa, pečenje jednog kolača previše, bojanje jaja, a one najhrabrije, čak i generalno čišćenje. Loša domaćica, kakva jesam, ja napravim ono što moram, a ostalo izignoriram. Tješim se da mišlju da, ako mi je stalo do čistih prozora, trebam ih takvima održavat cijelu godinu, a ne samo pred blagdane. Živim na rubu, što ćeš! Ali ovaj dodatni posao koji si volimo zadati nagnao me na analizu svakodnevnog života. Da, pred Uskrs, Božić, kirvaj i pokoji rođendan znamo da nas čeka velika količina posla i na njega smo spremni. Ali koliko ustvari posla obavljamo svaki dan, cijeli dan, uvijek ispočetka?

To sam si pitanje postavila nekidan. Dijete mi je bilo u vrtiću svoja četiri standardna sata (to vrijeme se svodi na tri sata, kad se oduzme vrijeme dolaska i odlaska po nju). Znači, tri sata koja ja imam ‘za sebe’. To vrijeme za sebe uglavnom provodim tako da riješim ili dio veša ili nereda ili suđa jer ‘samo ću kratko, da ne bude baš bomba’. Znači, svedimo ova tri sata na dva. Jer nikad ‘samo ću kratko’ ne bude ‘samo’, a bogme, ne bude ni ‘kratko’. Od toga oduzmimo još sat za pripremu ručka. Ostane mi ‘sat za mene’ koji provedem na 2 načina – ili odlučim biti vedra, čila, zdrava i agilna pa si idem (opet ‘samo’) pripremiti zdrav doručak, finu kavu, obuć se, umit i našminkat pa da u miru pijem kavu i scrollam po netu. Pošto nema zdravog doručka koji se ne mora pripremiti, kavu pijem najčešće hladnu i to punih 15 min dok scrollam po netu. Drugi način je da se ustanem turbo nadrndana i odlučim sve poslat u rodni kraj pa krmeljava, zgužvana i u pidžami pijem vruću kavu pred laptopom. Bez doručka. Bez šminke i umivanja. Onda imam taj puni sat. I ok mi je sve to, sama si raspoređujem vrijeme, nitko mi nije ‘kriv’.

I tako jedno jutro, nadobudno pravim doručak (miksam bjelanjke, pa ubacujem zobene pahuljice, pa gulim jabuke, pa pečem zdrave palačinke, dok se peku, sklanjam smeće i nered od doručka, pravim kavu). Taman sam završila (do tada sam četiri puta samo ruke oprala) i razmišljam, ‘ma de, prije nego sjednem, idem odmah pristavit supicu, da si ne moram prekidat ‘pauzu’. Dva puta do podruma – po povrće, a onda natrag jer sam, naravno, zaboravila paradajz sos. Nakon guljenja svakog povrća sam oprala ruke. I dasku za rezanje barem dva puta. Sjeckaj, reži, voda, začini, poklopi. Ruke, pribor, kuhinjska ploha, opet ruke. Evo, gotovo! Iako, juha još nije prokuhala pa ajd, taman dok prokuha, daj da krenem s ostalim. Podrum – meso. Natrag podrum – zaboravila luk. Tko nema u glavi, ima u nogama, jelte. Fala bogu, imam samo 32 stepenice. Možda zato imam ok dupe, a? Nebitno. Meso, riža, povrće. Sve znate, šta vam imam uopće pisati? Sve u svemu, kad sam napokon sjela pred laptop, doručak je bio drven, leden, a kava je bila odvratna. Ja stvarno volim hladnu kavu, ali ovo je bilo toliko ledeno da sam je u mikrovalnoj grijala. I pogoršala rezultat. Blejim u laptop, pijem odvratnu kavu i razmišljam – mame stvarno rade Sizifov posao. Ja sam u ta dva sata pripreme ne posebno kompliciranih jela, oprala ruke minimalno 15 puta. Petnaest!! Kuhinju prebrisala barem 3, oprala ‘velikog suđa da ne zatrpavam perilicu’ barem tri serije – znate i same, kad operete dio, pa se taman skoro osuši, pa vam treba opet, pa se opere još jednom i tako u krug. Napominjem, nije to bio posao za dizanje spomenika, ali dok sam sjedila pred laptopom, razmišljala sam o tome kako bi, da moj muž sad uđe, njemu izgledala kuhinja kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Onako, standarno čista (ne kao nakon generalke). Nema traga o tome da sam ja minimalno tri puta to jutro ponovila iste radnje i pripremila i počistila sve što jesam. I onda će proći i ručak i opet ćemo se baciti na pranje suđa. Do sutra.

Kao što sam rekla, nije ovdje uopće problem u kuhanju, niti o vremenu koje se provodi u tom poslu, niti o pranju kupaone, veša, nečeg trećeg. Svjesna sam ja što radim i znam kad sam se naradila, a kada ne. Uostalom, ima dana kad se rastepem, a onda bude dana kada zabušavam. Ovdje se više radi o osvrtu na sve one smiješne, a tako istinite šale na račun maminog posla – to je onaj posao koji vidiš tek kad se prestane raditi. Onaj posao koji je najbolje obavljen onda kad izgleda kao da sam lakirala nokte cijelo jutro. Možda je to naša super moć? Dođeš kući i – ne znaš! Ne znaš jesam li bila vrijedna? Jesam li spavala cijelo jutro? Ili ribala wc šolju? Ili lakirala nokte? Ili prosjedila na kavi s frendicom koja je markirala s posla? Ne znaš! :))) Šalu na stranu – priznajmo si da je naš posao Sizifov posao. Čak štoviše, možda bismo ga trebale tužiti za neka autorska prava ili nešto slično – kod njega se barem vidi da gura kamenčinu u određenim trenutcima. Mi smo pravi super-junaci, vrebamo iz sjene! Kad se mlada mama presvuče četvrti put taj dan, ti ne znaš je li to zato što je pobljuvana treći put danas. Ili je dio kakice završio na njoj. Ili se zalila vodom dok je ribala bebinu robicu. Ili joj fali izlaska iz kuće pa se presvlači iz fore. Ne možeš znati. Ali mi, mame, slutimo! Sizife, makni se s puta, ide mama ljuta! A sad me pustite da u miru popijem tu ledenu kavu. Imam još sedam minuta vremena. Kao što vidite, danas sam bila brza! 😉

Google