Kratka crtica o tipičnoj hrvatskoj uljudnosti, radišnosti i gostoljubivost
Ulazim u butik, vidim lijepu tuniku u izlogu. Ulazim sa mišlju ‘kupujem ako mi stoji + još ću malo pronjuškat’ što znači da sam spremna potrošiti pare.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Zanima me ova tunika u izlogu.
- Evo, samo da pogledam… Jao, zadnja nam je ta na lutki.
Gleda ona mene, gledam ja nju. Gleda ona mene, nitko ne trepće, ja uzdahnem i kažem:
- A biste li ju možda mogli skinuti s lutke pošto je, ako se ne varam, i ta tunika na prodaju.
Šutnja 15 sekundi.
- Znate, ne skidamo robu iz izloga. Skidat ćemo je idući tjedan pa vam mogu REZERVIRAT da ju dođete probat (jer, očito, kupujem vjenčanicu, a ne pamučnu tuniku od 160 kn)
Sad već vidno iznervirana kažem:
- Nema smisla da mi rezervirate tuniku koju nisam ni probala jer mi možda grozno stoji. Zar mi ne možete skinuti tuniku s lutke da ju probam, pa ako mi odgovara, onda ju rezervirate. Jasno mi je da ne smijete dirat (koncept) izloga i da ona mora biti tu do idućeg tjedna, tako da ju ne moram odmah kupit. Vratit ću se po nju ako mi štima.
Ona šuti opet 15 sekundi.
- Znate, ne možemo Vam mi skidati izlog pogotovo jer (PAZI SAD) jako je nezgodno skidat robu s lutke, zato kad i mijenjamo izlog, moramo biti dvije. Hoćete da Vam rezerviram za idući tjedan?
- Hvala, doviđenja.
Dakle, tu sam i dalje ja idiot jer se nisam otvoreno posvađala. Toga sam svjesna.
Iduće, kravo bezobrazna, dvije skidate izlog jer istovremeno skidate četiri lutke, mijenjate cijeli koncept, ponovno ih oblačite i slažete. Ne radite to dvije jer je nevjerojatno zahtjevan posao već zato da a) budete brže i b) ako netko uđe u trgovinu, jedna može ići poslužiti kupca, a druga nastaviti s radom na lutkama. Da, sama!
Nadalje, biti će dosta nezgodno kad se male trgovine i butici nastave i dalje zatvarati, a dotične radnice (a svi znamo da je njihovo ovakvo ponašanje valjda uvjet za posao jer kako drugačije objasniti da ih je većina ovakva?!) budu plakale kako ostaju bez radnog mjesta. Draga sestro prodavačice, ja sam ušla u trgovinu spremna potrošiti 500injak kuna bez da sam uopće vidjela kokretnu ponudu. Tvoja ljubaznost i stručnost su me u tome spriječile. Da, te pare ne bi išle izravno u tvoj džep pa te kao jako boli dupe. Ali znaš kome bi išlo u džep? Tvom šefu. Koji isplaćuje tvoju plaću. Onaj koji će imati za više tvojih plaća što više kupaca ti uspiješ zadržati u trgovini. Tako da uopće ne pušim te fore ‘jadni mi’ jer krivnja se ovdje vrlo očigledno raspodjeljuje. Na kraju krajeva, zašto ja onda ne bih prošetala do h&m-a gdje će ljubazna prodavačica trčati na blagajnu kad me spazi? A ti procijeni paše li tebi više da se vratim – tebi ili h&m-u.
I na poslijetku, čisto za razvoj priče, imam potrebu pojasniti koliko je teško skinuti odjeću s lutke u izlogu.
Prošli tjedan sam bila u salonu s večernjim haljinama bliske frendice. Trebala sam probat svašta nešto. Vlasnica (mama cure s kojom sam odrasla) mi je fino, zdravoseljački rekla: “
- E’o tu su ti lutke, tu su ti haljine, tu ti je ormar. Znaš gdje je što, nađi što ti se sviđa. Radi što hoćeš, zovi ako se upetljaš, ja odoh šit’dalje.
Znači, nikad u životu nisam ništa obukla ili skinula s lutke. A tim da su ovdje posrijedi večernje haljine, često s hrpom materijala, konkretnim volumenom, ili jako uske i dugačke i fiksirane na lutke bumbačicama (jer se završavaju po mjeri). Na prvoj lutki sam bila relativno usrana. Kad sam skužila sistem, u 20 minuta sam skinula, probala i vratila na lutke šest haljina. Šest. Obukla jaknu i na izlasku kroz smijeh rekla:
- Eto, kao da i nisam bila tu!’
Hoćemo li još malo raspravljati o tome koliko je teško skinuti tuniku s lutke?
Hvala. Doviđenja.
#misusovo
