Jezik naš (pogani) svakdašnji

Ulazim u kategoriju onih koji prevrću očima kad ljudi misle da je jako smiješno naučiti dijete psovati. Nikad mi to nije bilo smiješno i prezirem takvu vrstu šala. Što može biti dosta licemjerno jer sama psujem kao kočijaš. Čak ne baš kao kočijaš, to je valjda ono kad krešeš sve po redu čim se naživciraš. Ja sam ona najgora kategorija, ona koja ubacuje ‘psovke’ u svakodnevni razgovor. Onako, ‘je**ga’, tu i tamo, superlativ mi je najčešće ‘je**no’, s prijateljima se ne zazam već ‘zaje**vam’ i sl. Kao što vidite, ne volim ni pretjeranu upotrebu navedenih izraza ni u pisanom obliku. Djeluje mi isforsirano i namjerno. Ustvari, tek sada, kada za primjer pišem kako govorim, vidim da bih se morala cenzurirati, pa ono, STALNO!

I počinjem sama sebi ići na živce jer sam, kao, načitana, obrazovana, struka mi je da pričam pred konkretnom količinom ljudi što ukazuje i na to da sam sasvim ok javni govornik, a sve češće se nalazim u situaciji da mi ‘fali’ riječi! Sve češće se uhvatim da ne znam kako nepristojan izraz (a meni normalan) prebaciti u pristojni. To nije problem s kojim se nosim svakodnevno jer, fala bogu, ako nešto naši ljudi vole, onda je to psovat. Tako da se sasvim fino uklopim u masu. Ali da, kada se nađem u situaciji da sam okružena pristojnim ljudima koji ne krešu u svakoj rečenici, bude mi malo bed. I inače bi tu završio post.

Ono, bude mi bed, kažem si ‘e, neš više, kolega!’, obećam si da ću se prestat izražavat kao već spomenuti gospon kočijaš (koji je možda sasvim fin čovjek i apsolutno krivo optužen), poradit na literaturi koju čitam i blabla. To traje idućih šest minuta, a onda se vratim u prirodno okruženje svojih dragih, redom obrazovanih, načitanih i uspješnih frendova/članova obitelji i nastavim po starom jer oni krešu jednakim ritmom kao i sama.

Zašto post onda ne završava ovdje? Zato što imam najslađu dvogodišnjakinju koja je naučila pričati, sve upija i sve ponavlja. Ali sve! Prvo ‘jebiga’ smo se muž i ja samo pogledali u nevjerici i izignorirali ju. Nije se dugo ponovilo, obećali smo si da ćemo paziti što govorimo. Pogodite kako je to prošlo? Da, upravo tako – neuspješno. I tek sada, kada želim nju naučiti da ne bude mala slatka djevojčica koja priča kao lučki radnik (opet, sorry gospon lučki radniče), tek sada prvi puta zapravo ČUJEM koliko mi (svi) nismo normalni i koliko je psovka, točnije nepristojni pojmovi, dio našeg razgovornog jezika. Mislim da ne znam ni profesora, ni doktora, ni staru bakicu koja ljubi oltare da ne koristi jezik isti kao ja. Ali isti! I sada mi para uho svaki takav izraz jer, opet licemjerno, ne želim da moje dijete tako razgovara. I znate što? Toliko mi je to postalo normalno da čujem svaki tuđi neprimjereni izraz, ali svoj – i dalje ne! Ja UOPĆE ne primijetim kad kažem ‘krivu’ riječ. Ni blizu. Po muževoj faci skužim da sam rekla nešto što ne smijem, ali redovno nemam pojma što! Ka-ta-stro-fa!! 

Onda smo se susreli s novom psovkom. Moje je dijete preslatko dotrčalo i, kad joj je ispala igračka iz ruke, uzviknula ‘Isuse Bože!’ (Ja se hihoćem.) ‘Jebemu miša!’ (Prestajem se hihotat.) Pitam ju da ponovi rečeno i ona uz skakanje, umire od smijeha i ponavlja ‘jebemu miša, jebemu miša, jebemu miša!’ To nije ‘moja’ psovka, ali znam čija je. To je izraz koji koristi njena baka i još jedno 37 drugih baka kad slatko tepaju djetetu. Jer radi se o mišu i deminutivu pa nije bed, jelte. Svoju mamu sam ulovila kako joj tepa i u žaru igre kaže: ‘Ma gdje je on? Gdje je? Gdje je taj je**ni konjo? Gdje?’. Naravno da nije ni registrirala da je to rekla kad sam napomenula. Takvih je primjera bezbroj.

Zato mislim da je ovaj problem poprilično težak za rješavanje jer svi, ali baš svi koji dolaze u kontakt s djetetom, koriste ‘sumnjive’ izraze. A tu ni ne ulazim u raspravu o svim onim divnim ljudima koji smatraju da je oh-so-hilerijus kad malo dijete psuje pa ga uče odvratnim psovkama. Namjerno. I koja je poanta ove priče? Kako ću prestat govorit kao gasterbajter bauštelac (sorry čiko gasterbajter bauštelče) i dijete barem donekle zaštititi od vulgarnog jezika? Nemam pojma. Ni približno.

To je valjda jedna od onih tajni roditeljstva, onih gdje se možeš samo oslanjati na metodu pokušaja i pogreške i pokušavat dok ne uspiješ. Ili dok ne proglasiš poraz. Ja ću pazit što pričam, časne mi pionirske. I ispravljat ću one koje mogu, one koji ‘griješe’ kada je moje dijete tu. I dalje znam da je nemoguće u potpunosti je zaštititi, ali to ne znači da treba odustati u startu. Hoće li i ona nakon puberteta kresati kao profesionalac? Vjerojatno hoće. Takva nam je kultura, je**ga. Ali se nadam da će, kao što sam i ja, barem do tada smatrati da je ružno govoriti ‘sranje’ i psovati osim ako si jako jako JAKO ljut.

Možda je ustvari ovo onaj segment roditeljstva u kojem dijete tebi pomaže da postaneš bolja osoba. Da radiš na sebi. I da se potrudiš ‘učiniti svijet boljim mjestom’ pa makar to značilo hodati po gradu i bakicama od +70 uznemirano govoriti ‘Alo, sestro, a da malo pripaziš na tu poganu jezičinu?! Je l’ ne vidiš da je tu dijete, pi**a mu materina neodgojena?!’. Šalu na stranu. Ali pazite što pričate. Nije baš zgodno kad vam dvogodišnjak kaže ‘je**ga’. Na svu sreću, #misusovo je još preteška riječ za nju. 😉