Kad se jedna vrata zatvore, zatvore se sva

Deset do devet je, sjedim u finoj haljinici i ozbiljnim ravnim cipelama u bircu, za svojim malim laptopom i glumim Carrie Bradshaw. Mislim, ne glumim, ali vjerujem da u Slavonskom Brodu, gradu u kojem ja živim, ljudima izgleda kao da radim baš to. Iz jednog jednostavnog razloga – mislim da se broj ljudi koji su viđeni za laptopima u kafanama može nabrojati na prste jedne ruke. I to ruke radnika u drvnoj industriji, što znači da može i falit koji prst. Čemu ovo moje izigravanje ‘vidi me jesam glavna k’o Carrie, a možda imam i pun ormar skupe robe, tko će ga znat’ u ranu zoru? Čekam jedan od tri, nazovimo, sastanka u zadnja dva dana. I razmišljam kako sam u super situaciji i postoji opcija da si natovarim brdo obaveza na leđa ili postoji opcija da sve propadne i ovo ostane samo simpatičan post koji podsjeća na to da sam nekad bila perspektivna.

Volim reći da je moja kvaliteta to što sam perspektivna. Nikad više od toga. Horda ljudi do sada mi je pristupila s odušavljenim uzvicima kako sam ‘divna, pametna, sposobna’ i kako bismo ‘obavezno morali napraviti neke projekte zajedno’, kako im se ‘pod svaku cijenu moram javiti’ i kako ćemo ‘svakako smislit nešto za moj napredak’ s obzirom na taj silni intelekt koji posjedujem. Naravno da sam sarkastična, ali oni nisu zvučali tako. Pogotovo sa svim tim političkim ‘svakako, obavezno, pod svaku cijenu’. Naravno, od toga najčešće ne bude ništa. Da li zbog manjka projekata kako u državi, tako i u mom malom gradu, da li zbog promjene klime, da li zbog nečega što sam u međuvremenu napravila – tko će ga znat. Ali često mi se događa apsurd koji u potpunosti pobija onu, navodno, jako istinitu ‘kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore’. Kod mene je to uvijek nenadmašni kaos i najčešće izgleda ovako: zatvore se jedna vrata i onda su sva druga vrata zatvorena. I zatvorena. I zatvorena. Ma je l’ mi se to čini ili se jedna otvaraju?! Ne, i dalje zatvorena. Zatvorena, zatvorena. Zatvorena. I onda se jedna malo odškrinu i teta u referadi/na pultu/na recepciji (birajte po rangu ljubaznosti) kaže ‘pričekajte, sad ćemo vas’. Ja sva sretna obavijestim bližu i daljnu rodbinu, frendove, poznanike i slučajne prolaznike. Evo ga! Sad ću ja! POSAOOOOO, sad si dolijao, moj si! I onda čekam još tri mjeseca i ništa se ne događa.

U tim situacijama najviše popizdim (pardon maj frenč, ali druge riječi nema) jer se osjećam kao retardirani debil. Ajd’ još što me onda sva ta daljnja i bližnja rodbina, prijatelji, poznanici i slučajni prolaznici pilaju svakom prilikom s nadobudnim ‘I? Jesi počela?’ pitanjem. To mi je razumljivo jer a) sama sam si kriva i b) ljudi su dobronamjerni i raduju se sa mnom mom novom poslom. Problem je što, kako vrijeme prolazi, ja više nisam sigurna da postoji to čemu se oni raduju. I taj dio me izuje iz papuča svaki put – ajd’ što svima moram reći ‘e, ja nemam pojma šta se događa’, već to što se JA svaki put ponadam! Ja ozbiljno popušim foru kako, evo ga, napokon sam uspjela, napokon sam se dočepala posla! I sva puna nade i s velikim planovima (nema veze što je stručno, nema veze što je samo godinu dana, ja kad tamo dođem, ima da budem najbolji radnik ikad, ima da me odmah zaposle na 300 godina i plaču ‘kako smo živjeli bez tebe’ i tako to) čekam i čekam i čekam. I na kraju se osjećam kao najveća budala u svemiru jer ne mogu vjerovati da sam OPET nasjela.

Ali kakve to veze ima s mojim izigravanjem Carrie Bradshaw u lokalnoj birtiji (bez sexa, bez grada, a bogami, i njene plaće)? E tu se uključuje drugi dio apsurda moje verzije ‘kad se jedna vrata zatvore blabla’. Meni kad se jedna vrata odškrinu i postavim se u poziciju za čekanje, u dogledno vrijeme je gotovo sigurno da će mi se javiti minimalno još dvoje ljudi sa dva primamljiva projekta koja zvuče predobro da bi bili odbijeni, ali i previše za raditi sve odjednom. Tako je bilo i prošle godine – dan kad sam odlučila pokrenuti blog, javila mi se ravnateljica jedne škole entuzijastična da mi pomogne. Dva dana kasnije sam dobila ponudu za konkretan posao na jednom jako zanimljivom web projektu, a koji dan kasnije je stigla i ponuda za honorarni posao pisanja. Da napomenem, u tom trenutku smo još bili i u dilemi ‘idemo – ne idemo’ iz Hrvatske. Luda nije dovoljno jak pojam za ono kako sam se ja osjećala. Možda šizofrena. Tjednima sam ne spavala noćima i razmišljala što uzeti, kako, ako uzmem više od jednog projekta, hoću li podbaciti, kako ću sve stići, kad ću biti s vlastitiom djetetom i mužem, tko će mi kuhat ručak, i u konačnici, što ako se preselim pa ostavim ljude na cjedilu?! Nakon višetjednog ludila računica je ispala ovako – honorarni posao je bio za lokalce, a ja nisam iz Zadra, web projekt je propao zbog privatnih razmirica voditelja projekta, a ravnateljica se više nije javila. Amen. Preživio je blog u formi moje terapije izbacivanja frustracija. I drago mi je da je, baš u inat svim tim poslovima.

I danas, sjedim ovdje za kompom, razmišljam o teti za pultom koju još uvijek čekam. Onoj koja mi je obećala posao od 7 do 3. Čekam i molim se bogu i razmišljam kako ću na googleu tražit kako se amaterski pravi bomba ako se uskoro ne javi. Jer braćo mila, čekati tri mjeseca je nehumano. Razmišljam i o jednom predivnom projektu do kojeg me doveo ovaj blog. Projekt u kojem su ljudi prepoznali moj radi i žele surađivati sa mnom. I ja želim s njima, ali o tome uvelike ovisi ovaj posao od 7 do 3 i način na koji će on utjecati na moj dnevni raspored. A to ne mogu znati dok, pogodite što, NE KRENEM RADIT!! I, čisto komičnog trenutka radi, javila mi se i žena s projektom na kojem sam trebala početi raditi prije god i pol dana. Ja sam mislila da su umrli (i projekt, a možda i ona, tko zna). Projekt koji je skoro pa volonterski, ali je jedan od onih stvari koje su dobre za imati u životopisu. Jedan od onih projekta koji će ti ići na živce dok si u njima, a poslije će ti biti drago da si istrpio i napravio to. I što sad?

Realno je reći da nema šanse da radim sve tri stvari odjednom. Jednako tako je poprilično vidljivo da je nemoguće donijeti odluku dok sve karte nisu otvorene. A to se uporno ne događa. I onda imamo tetu u referadi koja se pravi grbava i dva projekta koja mi pašu intelektualno i umjetnički, ali nisu konkretni poslovi od 7 do 3. A svi znamo da je dosta škakljivo živjeti u Hrvatskoj bez tog ‘od 7 do 3’ posla, pogotovo s mužem, djetetom, kreditom, a možda i željom za budućnošću. I tako, kao što vidite, kod mene kada se odškrinu jedna vrata, otvore se još troja. Kako je krenulo, ubit će me promaja, materet!

p.s. – jasno vam je svima da ćemo se vrlo vjerojatno ‘čuti’ za koji tjedan i kad me pitate ‘Kako pos’o?’, ja ću reći ‘Pos’o? Koji pos’o? Misliš blog?’ Eto, bar imam pokojeg čitatelja da mi uljepša dan!