Dijete ili posao?

Da ovaj tekst pišem kao samozapošljiva mama-blogerica iz Nizozemske, recimo, naslov bi bio ‘obitelj ili karijera’? Ili ‘Je li jedno dijete dovoljno?’ da sam mama Njujorčanka sa zavidnom karijerom. Ali pošto se mi bavimo našim šarolikim životima na perspektivnom Balkanu, skoncentrirajmo se na detalje koji čine razliku. Primjećujete li ju? Znate li da ‘posao’ i ‘karijera’ nisu nužno povezani pojmovi? Naravno da znate, niste se rodili jučer. Da su naši životi američka romantična komedija, ja bih sada, kao i mnoge mlade mame oko mene, razmišljala o idealnoj dobnoj razlici između djece, potrebi da prelazim ‘u veći stan/kuću’ kako bismo, eto, imali više mjesta, te o mogućim kandidatima koji će me mijenjati na poslu dok se ja posvećujem obitelji. Tko zna, možda bih kasnije odlučila i raditi pola radnog vremena jer se želim posvetiti rastućoj obitelji. I znate što? Ta opcija bi zapravo bila moguća. Ali ne kod nas. Ne još, ako želite da budem optimistična.

Bilo mi je smiješno kad sam u bespućima interneta naletjela na foru ‘Zašto male bebe plaču? Karamarko im je maznuo 1000€’. Bila mi je smiješna 40 sekundi, a onda mi više nije bila smiješna. Pare. Sve se svodi na pare. Ponekad razmislim koliko bih djece voljela imati da ‘pare nisu problem’, ali hrvatski problem je puno doblji od ‘samo’ plaće! Jer za početak, da bi imao plaću, moraš imati posao. A to je veoma rijetka životinja u Hrvata. A i posao ti osigurava samo plaću. I to najčešće mizernu. Imanje posla ti ne osigurava, na primjer, garanciju tog istog posla kad odlučiš ostati trudna i, ne daj bože, otići slučajno na porodiljni dulji od 6 mjeseci. Ako vam je upala žlica u med i nekim čudom imate posao koji nije plaćen minimalcem i nije siguran kao onomad tečaj švicarca, svejedno vam preostaje bolna činjenica da ni ‘dobra plaća’ (što god to značilo) u Hrvatskoj vrlo često nema veze sa ‘dobrim životom’. Jer nemamo standard. Dizanje kredita kod nas je potpisivanje ugovora s đavlom i vrlo vjerojatno vam život nakon toga staje. Druga opcija je ne dizanje kredita i življenje u podstanarskih 35 kvadrata ili maminih/svekrvinih 55 kvadrata. Planirate li troje djece i hedonistički život u tom svijetu? Naravno da ne.  

I to je tužna istina – hrvatski građani na minimalcu često s uzdahom gledaju u famoznu srednju klasu i misle kako im je lako, a ne znaju da srednja klasa ne postoji već dugo i da ih dijeli nepuna stepenica. Jer dvije normalne plaće u Hrvatskoj vrlo često znače samo malo bolji kreditni rejting. Znači, malo ste više na ljestvici robova. I opet vas pitam – koliko djece biste imali da nemate kredit, da imate prostora u stanu, da ne morate plaćat mito za upis u vrtić i smijete otići na more dalje od ‘tete koja ima kuću blizu plaže, samo 6 km nizbrdo’. I to je ako se koncentriramo isključivo na materijalna pitanja. A što je s poslom?

Ja sam pametno birala zahvalnu struku u kojoj mogu dobit posao kad netko umre. Dobro, kad ode u penziju, ali kod nas je to više-manje to. Zbog perspektivnih mirovina, ne daju se ni otjerat do smrti. Šalu na stranu, moja, hajde da budem smiješna do kraja, KARIJERA zvuči ovako – u tri godine (prije trudnoće) imam 9 mjeseci radnog staža u struci. Svake godine rekreativno odradim neku zamjenicu od 2, 3 mj i ostatak godine skupljam zjake. U dvije godine nakon rođenja djeteta imam 0 staža. Kako to kod nas ide, u tih godinu dana porodiljnog se nisam ‘muvala’ okolo što znači da sam izbačena iz utrke i došle su neke nove mlade cure koje odrađuju 2, 3 mjeseca godišnje. Moja svijetla budućnost izgleda ovako – ako se JAKO potrudim, moooožda za 5-10 godina uspijem uletjet u neku kombinaciju  gdje ću mijenjati nekoga pred mirovinom, a ne na bolovanju/porodiljnom. Što znači da ću možda za 10 godina imati stalan posao. Planiranje djece uz planiranje kampiranja ispred škole radi vrebanja potencijanih zamjena je poprilično kaotično. Trenutno postoji mogućnost dobivanja posla na godinu dana. Što znači da idućih godinu dana radim, zatim polažem stručni, zatim molim Budu, Jahvu i Zeusa ako treba, da se netko odluči uzeti me za stalno. U hrvatskom svijetu to zvuči kao ‘odlično, postoji mogućnost da imam konkretan posao za 1,5 do 2 godine’ što je puno bolje od one solucije za 10 godina. Znate kako to zvuči u mojoj glavi? Neću reći ‘srcu’ jer mrzim patetiku.

Moja računica je malo drugačija. Moja računica se temelji na nenormalnim stvarima kao što su emocije i planiranje obiteljskog života, stvari koje su kod nas izumrle bez obzira što vam Veliki Vođa Karamarko želi prodati. Moj biološki sat kalkulira da bi od Moranine treće godine bilo dobro imati drugo dijete, a poučena vlastitim iskustvom, ne bih željela to čekati više od dodatne dvije godine. Jer velike razlike nisu toliko praktične i mijenja se odnos u obitelji. Što znači da bih trebala ostati trudna SADA. Jednako tako, moj biološki sat sugerira da sam zakoračila u 30. godinu života i da laka trudnoća i još lakše začaće ne moraju više biti opcija. Znam po puno žena oko mene koje su imale laku prvu trudnoću, a sad već godinama čekaju drugu. Znam po medicinskim kartonima koji se otvaraju i očajno raspravljaju na kavama. Znam po teškim prvim začećima, po strašno čestim spontanim pobačajima i teškim kiretažama. Prva trudnoća došla mi je kao blaženo neznanje, stanje općeg mira i radosnog iščekivanja. Tek zadnjih godina saznajem koliko sam bila sretna i kako je to rijetka situacija. Osim mog biološkog sata, bocka me i moj mozak koji bi volio imati prostora i za poštenu krizu srednjih godina tako da ne moram u četrdesetoj gurat kolica i proživljavat menopauzne valunge paralelno s prvim pms-ovima. Imam snage i volje sada. I zašto onda ne mogu krojiti svoj život sada? Hoćemo se opet vratiti na onu famoznu karijeru?

Ostati trudan na zamjeni je nezahvalno i djeluje neodgovorno, ugovor će ti se raskinuti i nitko te više neće zvati za taj posao jer si ih ‘izigrala’. Dobiti na lotu, ispričavam se, mislila sa reći ‘dobiti ugovor za stalno’ i ostati odmah u drugom stanju je bolja solucija jer ste ipak zaštićeniji, ali to ne znači da nećete biti obilježeni kao bezobrazni oportunist koji je svojim zlim planom odigrao karte u svoju korist, a zatim prevario poslodavca. Jer rađanje djeteta sebi jedino i može imati uzrok u zagorčavanju života – šefu. Radno vrijeme od 4 sata doživljava se kao dekadencija najgore vrste u kojoj bi se ti ‘igrala posla, a ne radila’ jer je neodgovorno i ostavlja dojam da želiš imati život, a ne samo posao. A to je nedopustivo. Kako kaže jedan pametni citati ‘ako radimo da bismo živjeli, zašto se ubijamo od posla?’. Jer kod nas, čak i ako se ne ubijaš, moraš konstantno biti na oprezu i čekati gora vremena jer sve što si gradio može propasti u sekundi zbog neodrživog sistema. Svi su zamjenjivi i samim time njihove potrebe su zanemarive. Suvišne. Nepostojeće. Ako ništa drugo, mama Nizozemka s početka priče uvijek ima opciju otići s posla koji radi i pronaći drugi. Ima opciju i pokrenuti posao koji joj se čini bliži, perspektivniji. Može svoju ušteđevinu uložiti u projekt u koji vjeruje i učiniti nešto od sebe. Iz svog dnevnog boravka. Netko će sada reći ‘može se i kod nas’. Vjerujte mi, uz zakon koji vam propisuje koliko metara kvadratnih spremišta za papirologiju mora imati u firmi koja je programerska i, tehnički, ne postoji van laptopa, ne možete. 

I dugo će trebati da naši vrli vlastodršci nauče da se povećanje nataliteta ne postiže zabranom abortusa i bacanjem (nepostojećih) novčanica na tek rođene bebe. Ljudi već dugo ne žive u socijalizmu i život im se ne sastoji od rada u Đuri/škveru/čarapani, dolaska kući i druženju sa susjedima u socijalno dodijeljenom stanu. Na ljetovanje se ide u državni kamp besplatno, na vikende se ide u dodijeljenu vikendicu u zaleđu. Ne bismo mi imali ništa protiv stana, da se razumijemo, ali život evoluira i želimo od njega više. Želimo nešto vidjeti, nešto naučiti, negdje otići i imati mogućnost sanjariti 5 minuta tjedno bez da nam sjekira visi nad glavom. I želimo, kad već toliko kratko trajemo, ponuditi nešto od toga i svojoj djeci. Pružiti im mogućnost da žive, a ne da budu dio mravinjaka. I to još relativno neuspješnog, da napomenem. Jer na ovaj način izgleda da je najpametnija opcija pokupiti stvari i otići živjeti na Vis, recimo. Ali da, onda se sjetim da su tamo nekretnine još skuplje, posao također nemam, a možda ni takav zaokret neće utišati biološki sat. Koji ću, na poslijetku, razbiti čekićem ako bude trebalo. A nisam sigurna da se ovdje mogu pozvati na priziv savjesti. Koliko biste djece imali da ste mama Nizozemka, recimo?