Zašto želim ostati u Hrvatskoj

Prije koji mjesec sam napisala post na temu zašto razmišljam o odlasku iz države. Kako ja, tako i mnogi oko mene. Naravno, na to se javila hrpa dušebrižnika koja me je, između ostalog, i vrijeđala, omalovažavala i prozivala da ‘ako nisam pravi Hrvat i trebam otić’ te izazivala da ‘samo trkelja, a otići neće nigdje’. Nisam se pretjerano obazirala jer naši ljudi prvenstveno vole pljuvat po svemu tako da sam davno naučila kako da na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Ono što mnogi nisu shvatili u tom tekstu je moj pokušaj da sama sebi posložim prioritete, da odlučim što uistinu je bolje za mene, za moje dijete, za našu obitelj. Otići ili ostati? I koliko god je ideja odlaska onako utopistički primamljiva, nudi okretanje potpuno nove stranice daleko od svih i svega, i daje priliku za iskušavanje nečeg potpuno novog, toliko je i zastrašujuće teška za donijet. Prvenstveno, jer nisam sama. A zadnje tri godine, moj zakoniti muškarac (pred bogom i ljudima, molim lijepo) i ja samo raspravljamo o argumentima za i protiv. Ali tu su nam frendovi. Ali tamo ima posla. Ali ovdje smo odrasli. Ali tamo naše dijete ima više šanse. Ali i više opasnosti. A i malo me strah aviona. I tako u krug. I nakon što sam u onom postu iznijela, poprilično nadrkano, razloge zašto želim otići, ovdje sam sebi odlučila posložiti razloge zašto bih ostala. Što to imamo ovdje, a nemamo ‘tamo’?

Prijatelji i obitelj. Koliko god me ponekad tuše i želim se pokrit jorganom preko glave i ne javljat na telefon dvadeset i sedam dana jer neeeee mogu više slušati o Petru (bratu) koji se nije ustao na vrijeme (ima 22 godine, wtf?), u isto sam vrijeme vezana uz njih. I sve sam više vezana od kada imam dijete. Ne toliko da mi ‘trebaju’ koliko ih želim imati blizu. Da, ja sam jedna od onih lejm žena koje idu pit kavu kod svoje tetke. Fak ju, moja tetka je mlada (relativno, sorry Suzo) i zabavna. I kao druga mama mi je. I kad smo zajedno nas pet, moja mama, tetka, mi dvije kćeri i moja Morana, kokodaćemo non-stop i pričamo o šest nevezanih tema istovremeno. Oduvijek je bilo tako. S faxa sam dolazila kući biti s obitelji, ne zbog npr. dečka. I što sam starija sve više vidim tu opjevanu vrijednost obitelji; bojim se da bih odlaskom svojoj Morani oduzela bitnu stavku, tu obiteljsku, taj osjećaj pripadnosti. Jer ja sam uvijek mogla biti ‘sama protiv svijeta’ jer, ono, nisam bila sama. Imala sam zaleđe i to sam znala. Jer su mi ostavljali prostora da se razvijem onako kako imam potrebu. Daleko od toga da smo funkcionalna obitelj, ludi su ko šibe svi do jednog (osim mene, ja sam super), ali se držimo zajedno. O prijateljima ne moram niti govoriti. Svi znamo ove new-age krilatice o ‘prijateljima koji su obitelj koju sami biramo’, a sada već imam previše godina da bih se mogla praviti da to ne znam. Kao, naći ću nove frendove. Pa tehnički je to moguće, ali ne u ovom opsegu i na ovoj razini na kojoj ih imam sada. Pred ovim novim ću se morat pravit fina bar neko vrijeme, a ni to mi se neeee da.

Ljenost. Budimo iskreni. Otići je TEŠKO. Ne samo psihički i emotivno. Gdje ideš, šta nosiš, šta ti je neophodno, gdje ćeš živjet, šta ti još fali, koje papire moraš imat, što treba prevodit, vrijedi li diploma ikojeg “#$%!, koliko dugo imamo smještaj, gdje onda, kolike su cijene, što s mojim poslom… Za početak, puno je praktičnije dić kredit na 30 godina, kupit stan, malo šetat po Ikei i ajd bok. Je, nije baš idealno, ali ponekad pomislim ‘deee šta sereš, šta si ti tooooliko posebnija od svih ostalih – svima valja, samo tebi ne?! Šta si ti, mala sirena pa želiš saznati ‘što to ima tamo negdje daleko’? Isti “#$%! drugo pakovanje!’. Jer, stvarno, šta mi točno fali? Ah da, sjetila sam se! Fali mi mrtvi posao!

Profesionalno ostvarivanje. Malo se osjećam kao kanta kad sjedim kod kuće, a imam diplomu. U ladici – nedotebog na zidu, sramote! Nije ovdje stvar egzistencije (na sreću), mi stvarno ok možemo živjeti i ako ja ne radim. Ali ja želim imati mogućnost zaposlenja. Ako ću ja kasnije odlučiti da želim biti kućanica, super za mene. Ali onda će to biti moja odluka i moja želja. A ovo prisilno grijanje kauča je više dosadno i bogu i vragu, a meni da ne spominjem. Smiješno je više u ovoj državi kako se nitko ne obazire na to, ali to ne znači da je problem nestao. Samo raste broj nezadovoljnih ljudi koji postaju frustrirani jer su neostvareni. Da sam se htjela samo udat, ne bih išla na fax. Meni je jasno da kod puno naših ljudi fakultet ne znači ništa i posprdno se svisoka podsmjehuju nama ‘debilima’ s diplomama jer ‘kako je njoj tata kupio mjesto, a ona jedva gimnaziju ima’, ali jebemumater, pa ne može ovako zauvijek! Ili može? Priznajem, ipak, da kada bih imala mogućnost rada u struci, stvarno priznajem da bi to ipak bio nekakav poticaj, nekakav konkretan potez prema ostajanju.

Nada. Nada je kurva. I na žalost, umire zadnja. Nekako me uvijek bocne pomisao da se nešto nekad MORA promijeniti. Možda se isplati ostati, možda će ljudi naučiti, možda će se Zoran Milanović bacit na Putina i sve nas postrojiti i bit će nam super. Sad se šalim, jete. Donekle. Ali valjda i ta apatija ima svoj rok trajanja, valjda će se nešto pokrenuti? Ili sam samo blesava?

Hrvatska. Hrvatska je još jedan razlog za ostajanje. Je, volim srati po svemu što me tu iritira i svemu što je karakteristično za nas, Balkance, ali pogodite što – tako je tipično naški srat po svemu našem. Hello, my name is Maja i ja sam tipični Balkanac. Jer imamo mi džibera na izvoz, bemveja na leasing, cajki na svakom uglu, a hvala bogu, imamo i rafinerije i korupcije i more birokracije. Ali imamo i glasna obiteljska okupljanja, imamo kave na korzu, imamo nevjerojatnu geografsku i povijesnu raznolikost, imamo više tu neku otvorenu ‘rusku dušu’ nego bilo tko tako daleko od Rusije. A ovaj mentalitet je ono što poznajem i ono čega sam dio. Budimo iskreni, nigdje ovakvih kretenskih fora nećeš čuti kao na Balkanu. A bogme, ni psovki. I koliko god osjećam da mi treba mir i daljina, toliko se samo sjetim svakog posjeta svojoj baki u Dojčland. Udana je za Švabu i djece nemaju. 70% naše komunikacije svodi se na njeno prekidanje mene sa komentarima ‘A zašto se ti dereš?’ (ja se ne derem, ja objašnjavam), ‘nemoj toliko gruvat vratima’ (normalno, ali NAJNORMALNIJE zatvorim vrata, materem! I to se još pravim fina, kod kuće ih samo gurnem), ‘ne možeš šetat po biciklističkoj stazi’ (šo?), i onaj najsrcedrapajući ‘tu se ne sjedi, popije se kava u 5 min (STOJEĆKI!!!) i ide se dalje’. Sve mi diraj samo kavu – ne! Šalu na stranu, ali ipak volim taj osjećaj pripadnosti, taj osjećaj kad dođem bilo gdje u Hrvatsku i osjećam da je sve to ‘moje’ jer polažem pravo na to i ‘nećeš ti meni govorit kako ću ja u svojoj državi’. Kako balkanski, zar ne?

Efekt svijanja gnijezda. Imam muža. Imam dijete. Imam skoro trideset godina. Da se sad ne pravim kul, ali ja baš jako jako želim imati nešto svoje, birati kuhinju, opremati dječju sobu, razmišljati o drugom djetetu i slikama koje ću uramit za zid. Onako, imam knjige koje već godinama čekaju da ih negdje smjestim. A strah me da ću zbog toga ostati tu i ugnijezditi se. I možda pogriješiti? A možda zabrijavam jer mi je jasno da je sve stvar prioriteta – ako želiš kućicu u cvijeću, nećeš biti zadovoljan životom Paris Hilton. Dobro, sad, svi bi bili zadovoljni životom Paris Hilton. Ali nećeš biti zadovoljan blještavom karijerom i napretkom na društvenoj ljestvici. I tu dolazim do zadnjeg argumenta za ostati.

Praznina. Imam u sebi taj prostor koji nikad ničim nisam uspjela popunit. Taj nemir koji me tjera da često preispitujem i tražim, tražim dalje, tražim dok ne nađem. A ne znam što tražim. Jer nikad nisam u potpunosti zadovoljna, uvijek fali neodređeni dio koji je vrijedan traženja. Samo sada se već mirim sa mogućnošću da ta praznina nikada neće biti popunjena jer je, ustvari, oduvijek tu. A bojim se da ću izgubiti previše toga u potrazi za – čim? Srećom? Jer nemam dovoljno da budem sretna? A previše je napisano priča o Potjehu i raznim Alkemičarima koje govore isto – tražiš ono što je oduvijek bilo tu. Je li to životna mudrost ili utjeha za kukavice?

Želim li ustvari otići da bih sebi i drugima nešto dokazala?
Želim li ustvari ostati jer sam lijena i kukavica?
Sve u svemu, ne sviđa mi se baš ova fora s odrastanjem, previše je tih raskrižja gdje nema točnog odgovora, a izabrati moraš. Stvarno se osjećam kao Alisa u zemlji čudesa. Na koju stranu trebam ići? Ovisi gdje želim doći. Haha, jako smiješno. Ne. Odoh balkanski popit drugu kavu i malo scrollat po fejsu da vidim koga bih danas mogla tračat. Pusabok!