I evo ga, službeno smo propričali. Dijete melje od kad progleda pa sve dok ne zaspi iako ni to nije garancija – nekad priča i u snu. Na svu sreću, nije sam pričljiva na mamu nego ima i mamino nepokolebljivo stajalište (koje mama koristi samo i isključivo za gluposti, nikad na nešto korisno, ali dobro sad). To znači da moja mala balerinica, princezica, ljubi, slatkica kad nešto neće – ONDA NEĆE! I amen. Zahvaljujući daru govora, sada mi to objasni nekoliko tisuća puta u danu. A ja se konstantno borim sa dvostrukim mjerilima jer strašno sam ponosna što je ‘svoja’ i što se ne da samo tako nagovarat i što zna pronaći način na koji će svi raditi ono što ona kaže (bez puno buke i gotovo bez plakanja), ali u isto to vrijeme možete zamisliti kao je jednostavno odgajati svojeglavo dijete. Jako naporno. Zabavno, glasno, hektično, uvijek drugačije, ali brate, naporno. Ono, ajd nekad pliz budi dosadno dijete koje samo bleji. Ajd samo 5 minuta. Pliz. Pliz? Ne.
I kako onda izgleda ta naša divna svakodnevica? Budimo se za vrtić. U idealnom svijetu ja se dižem prva, sredim sebe da mogu u miru nju. ‘Monana neće!’. Morana hoće da ja ostanem u krevetu. Neće da perem zube. Neće da piškim. Neće sjedit s tatom. Morana sjedi na krevetu, u pidžamici i tuli ‘dođi, mama, dođi.’ ‘Dođi mama Morani’ ‘Mama, dođi Morani’ ‘Dođi, dođi, mama, dođi, ne zubi, dođi mama’. Dok ne dođe u pidžamici po mene u kupaonu i vuče me za ruku natrag u krevet. Preslatko? Apsolutno! Praktično? Pa i ne baš. Pogotovo kad kasniš. I onda Morana neće obuć to, neće to, hoće macu. Tu macu? Da. Ne. Skini. Svrbe čarapice. Neće čizme, hoće cipele. Neće jaknu. Hoće kaputić. Hoće šešir. Hoće da i mama stavi šešir. I kad se napokon potrpamo u auto, Morana neće ‘to gledat’ (slušat). Do prije dva dana je slušala sve što joj se ponudi, na sve je plesala. Sad ne. Sada se vozimo autom 15 min i ja svakih 15 sekundi mijenjam pjesmu. Jer Morana neće to. Bitno je uočiti da Morana ne šizi, ona ne plače, na baca se. Ona samo objašnjava objašnjava objašnjava kako Morana neće to 😀 Zadnji put sam ugasila radio. Odgovaralo joj je. Jutros krećemo u vrtić, radio ne radi. Morana mi objašnjava da neće to?! Ovaj puta je sviralo što god da je bilo, ona je objašnjavala, ja sam se pravila blesava. Uspješno smo došle do vrtića!
I za vrtić ima moje dijete konkretno mišljenje. Vrtić je super, volimo ići u vrtić. Dok ne dođemo do vrata. Ali ne od vrtića već od njene grupe. Izlazi sva važna iz auta, ide dijete u vrtić, pozdravi vrtne patuljke u dvorištu, ulazi, pozdravlja veliku djecu, presvlačimo se, idemo na kat, pozdravlja tete… I onda vrata od svoje grupe gura u suprotnom smjeru jer ‘ne, mama, ne, nemoj Moranu, mama, ne’. Sve staje, pali se pjesmica koju gospođica hoće slušat, daju joj se igračke koje ona želi, sve samo kao bi ona sama odlučila ostati. Opet, bez bacanja, bez vrištanja, ona se samo ukopa i tužno tužno me gleda. I ‘ne, mama Moranu’. I onda se osjećam najgore na svijetu. Ali stalno se pokušavam utješiti da je to samo 3 sata i da je to dobro za nju. Ruča u vrtiću. Ruča i kod kuće. Jer ona hoće supicu. Sa lopticama. Bez loptica. Hoće još. Neće to. Hoće sama. Hoće čokoladu. Hoće jabuku. Hoće još malo supice. I soka. Ali ne tog soka, žutog soka (naravno, nemam žutog soka). Ali ona bi žuuuuuti sok. Može voda? Može. Ipak neće. Daj sok. Ne u toj bočici. Drugoj. I tako do prvog spavanja.
Stalno sam razmišljala što se primijenilo u zadnje vrijeme jer mi se činilo da sam prije stigla puno više stvari. A sada dok ona spava ja stignem samo ručak napravit, ništa više. Kakav instagram, kakav fejs, kakav post za blog?! No way, Jose! I čini mi se da je ona ustvari stasala u pravu djevojčicu i jednostavno me više izmori! Na svu sreću, to se ne vidi na mojoj liniji. Ne, bako, ne jedem više, samo se debljam, jbg! Ali sada je moja mala beba pravi istraživač i stajanja nema! Ide se šetat, ide se skakat, ide se igrat, u trgovinu, na Korzo, po balon, gledat crtić. I sudjelujemo u svemu u tolikoj mjeri da valjda jednostavno budem prazna kad četiri minute sjednem sama sa sobom. Nije to nešto oko čega se žalim jer odličan je taj osjećaj da je sada ona svojevoljno uključena u sve – stavljali smo lampice zajedno, naganjivale Mačka, slagale adventski vijenac i čistile kuću. Ali svi koji imaju djecu znaju da je uz njih to toliko slađi, ali teži i dugotrajniji posao.
Uskoro idem po nju u vrtić. Jest će i spavat. I što ćemo kad se probudi? Vrlo vjerojatno ono što Morana želi. Gledat Mašu. Jest jabuku. Obuć čarapice. Skinut čarapice. Skakat po krevetu. Ići šetat. Ne kod dide, u trgovinu. Slikat se u saonicama sa sobom. Bježat po korzu. Lovit balon dok ne pukne. Trčati UVIJEK u suprotnom smjeru od onog u kojem trebamo ići. Stajati u H&M-u pred ogledalom i kakati. Mamu polizati po obrazu. Pokrit se dekicom u kolicima i vozit se liftom. I svaki dan mi je neprocjenjiv, a u isto vrijeme tako strašno brzo prolazi. Želim vidjeti sve te Božiće i advente u Zagrebu i Osijeku i Minhenu i plivanja i razne aktivnosti, a tako mi je teško gledati ju kako odrasta. Teško emotivno i psihički, ali brate, ponekad i fizički! Jer samo je jedna Morana i ona ‘neće to’! Odoh stavit usb s OneDirectionom i Katy Perry i odoh po dijete u vrtić.
Show počinje! 😉
