Svatko protiv svakoga. Tako danas izgleda biti mama. Podijeljene smo na bezbroj grupa – mame-rode, mame anti-gluten, anti-gmo, anti-čokolada, mame oprezne, mame bezobzirne, mame koje sjede s djecom u pijesku, mame koje rješavaju poslovne mailove u parku, kućanice, stepford mame, mame karijeristice… Dalje nabrajajte sami. Kako to i dalje nije dosta, svaka od tih grupa još u sebi ima podjela. Pa tako imamo mame koje žive samo za to da im mladunče jede zdravu, ne rafiniranu hranu, ali neke od njih će preživjeti koji slatkiš, dok bi ih druge zapalile na lomači zbog istog. I tako u krug.
Susret mama, pogotovo novih mama, sve češće izgleda kao susret alfa lavova. Mjerkaju se, kruže jedna oko druge, prilaze si tek ako po vanjskim obilježjima zaključe da bi mogle biti na istoj strani. Mama u štiklama i sunčanicama ‘a la Posh Spice’ sigurno neće zaći u moj ‘vansice i zaflekana h&m majica’ rajon. Kao što ni ja neću u njen. Ako na prvu zaključimo da bismo mogle biti ‘tu negdje’, slijedi približavanje. Oprezan dijalog. Koliko je staro dijete, koliko priča/ne priča, hoda/ne hoda. Ako su tu negdje po dobi, trzamo na svaku opasku da je naše dijete ‘sporije’. Ubaci se koja dobronamjerna primjedba. ‘Ma nije ni mooooja do prije 3 dana, a evo je sad, leti! Djeca, štaš, haha.’ Samo najhrabriji zagaze u temu dojenja, platnenih/jednokratnih pelena i gledanje tableta ili tv-a. Sklizak teren na kojem svatko pokazuje zube.
I ne ograničavamo se samo tu. Studiraju se društvene mreže, ocjenjuje dječja oblekica i organiziranje rođendana. Samo amateri još imaju domaće torte i balone bez helija. Na Korzu se daju bonus bodovi za fensi kolica, ali ako su najpopularnija, onda se malo i podsmjehujemo. Raspravlja se o mamama pušačicama, mamama koje idu van, osuđuju se premale razlike u porodima, velike još i više. I možemo se pravit fine, ali znate da sve to radimo. Branimo svoj teritorij i odgojne metode životom. Jer valjda ja znam najbolje i SAMO je moje najbolje. Zašto? Zašto se svaka rasprava između mama pretvori u ekvivalent rasprave o ustašama i partizanima? Nema odstupanja i nema pobjednika.
Zato što je majčinstvo ono što nas definira, htjele mi to ili ne. Ni karijera, ni brak, ni novci, ni društveni status – ništa ne definira ženu kao što ju definira majčinstvo. Jer karijera vas može odrediti, ali ne mora. Znam doktore koji žive medicinu, znam doktore kojima, da ih upoznate van radnog mjesta, ne biste povjerili bicikl. Znam žene koje definira bračni status, znam i one koje žive kao da ga nemaju. Novci nam pomažu u životu, ali definiraju samo one snobove koji se pronalaze u njemu. S majčinstvom je drugačije. Žena koja je majka, nikad nije ne-majka. Ta sfera života je uvijek aktualna, i na poslu i na sastanku i s društvom i dok spava. Nema tog posla ni godišnjeg odmora koji isključuje funkciju majke. Žena koja misli da ju majčinstvo ne definira, samo pokazuje način na koji ju tako duboko definira. Svaku od mama plaši pomisao da će podbaciti, da će biti loša i taj strah ne prestaje – jer ako zezne ovo, zeznula je sve. Nikada nisam čula da je netko rekao ‘ona ti je ostavila svoje dijete, ali je diiiiivna osoba inače’. Nema te karijere koja popravlja propušteno u dječjim životima. I zato se, valjda, držimo kao pijan plota vlastitih uvjerenja u odgoju. Jer ako ne vjerujemo cijelim svojim bićem da smo u pravu, vječno ćemo biti u dilemi i – podbaciti. Svaka majka mora VJEROVATI u to da zna što je najbolje za njeno dijete da bi uistinu znala – što je za njega najbolje.
Ipak, sklizak teren jako lako postane sigurno utočište. Prvo djetetovo bacanje na pod na javnom mjestu i sve majke koje vas osuđuju, prestat će. Vi ćete se crvenit, a one će se smješkat i u prolazu reći ‘e da vam je znati koliko puta je to meni moja napravila’. Jedno vrištanje u shopping centru i dobit ćete barem četiri suosjećajna ‘evo još jedno dobro dijete kao i moje’. Jedan poziv u pomoć i druge mame će se odazvati. Jer mame trebaju jedna drugu. Muževe možemo voljeti do neba i natrag i mogu biti najbolji očevi na svijetu, ali neke stvari samo druga mama može razumjeti. Samo vam ona može reći i pojasniti. Samo druga mama zna utješiti i ohrabriti. Gluten ili bez njega, čokolada ili jabuka, tablet ili knjiga – svi mi tumaramo okolo pokušavajući učiniti najbolje što znamo i umijemo. A prečesto znamo premalo. I zato nam druge mame trebaju. Od naših majki pa nadalje. Kad sam u najvećoj dilemi, imam mamu-kumu koja ima troje mladunčadi i koja mi samo kaže ‘Zapamti, s prvim se najviše griješi. Naučit ćeš!’ I ne mogu da mi ne bude smiješno. Ali odmah se osjećam bolje!
