Bacanje po Korzu u dalj

I krenuli smo. Opasno smo se približili toj famoznoj drugoj godini života i elegantno smo prigrlili sve što ona donosi sa sobom. Već imamo ozbiljnog iskustva sa svim mogućim ‘neću’, vrištanjem iz petnih žila, bježanjem po trgovini i, po novom, bacanju po podu. Oh, joy!

Subota je bila topla i sunčana, onakva kakve sve špicerice sanjaju. U užem centru grada nije bilo mjesta za parkiranje ni pod razno, svaki stol na Korzu bio je zauzet, a ja sam, kao dobra majka, izvela svoje dijete ‘na zrak’ jer se to tako radi. Umile smo se i počešljale jer ipak, ono, špica jelte. Napravile smo krug sa svojim novim super cool Bugaboo kolicima, pogledale fontanu, uočile sve golubove, uskladile šeširiće jer, tko zna, možda nas neki paparaci gledaju iz žbunja, sve idilično.

Mama (čitaj: ja) puca od ponosa jer u novim kolicima miss Morana ne vrišti kad se treba vozit, a i uspjela sam izbjeć spuštanje niz tobogan na blatnom igralištu. Idemo do Save pa će nas dočekati baka s kojom ćemo piti kavu. Volim ja seruckat po balkanskom životu, ali brate, kavu volim k’o tri balkanca zajedno. No sad skrećem s teme.

I došle smo do samog kraja Korza i gospođica će malo izaći iz kolica da se prošeta po slavonskobrodskom grbu. Šeta dijete, pokazuje mi ribu, pokazuje zvijezdu, ima mjesec, ima ptica, da, da, super. Zove baka, idemo prema njoj. Neće u kolica. Nije bed, šetat ćemo. I kreće šou.

Ja guram kolica i pratim nju, onako laganini, bez stresa. A ona se u 0,03 sekunde okrene za 180 stupnjeva i trk – ravno na cestu! Hoće, dijete, gledati Savu. Jedva sam ju stigla, paralelno doživjela četiri srčana udara, podigla i usmjerila gdje treba ići.

Od mjesta gdje smo stajale do mjesta gdje smo trebale doći ima moooožda 10ak metara. Ona se na toj ruti tri puta okrenula u sekundi i trčala u suprotnom smjeru, a zatim i dva puta ležela na podu. Na tlu. Na pola Korza. Leži i baš joj je ok. To što je na antibioticima i što nije baš doba godine za ležat na tlu nje se ne tiče. Ne reagira na razgovor, na ignoriranje, na odlazak (‘mama ide papa, a ti ostani’). Ništa. Kad sam ju podigla, igrala se igre ‘dva koraka pa mi se noge pretvaraju u špagete’ – i opet na pod. I umire od smijeha. Pri drugom ležanju na pol’ Korza, dizala je noge u zrak u vikala ‘mama, Monana vježba!’. Što reći?

Ustvari mi je laknulo dok nas je jedna mama obilazila i uz smijeh rekla svojoj malo starijoj djevojčici: “Vidi Marta, ova djevojčica se ponaša isto kao i ti!” Ako to nije potpora, ja ne znam što je. A dok smo se mi konačno dokopale stola, upotrijebila sam sve trikove ‘bad parentinga’ i podmitila ju s mješanjem kave, jedenjem šećera, puštanjem Maše na mobitel – izaberite redoslijed. Jer mi je trebao reset.

Uspjela sam popit kavu. Stol je nakon nas izgledao kao Hirošima ’46., ali u tom trenutku me to nije previše diralo.

Da, znam da djeca ulaze u tu, nazovimo, blago problematičnu fazu. Znam da im treba postaviti granice i izdurat nekako s njima kroza sve to. Znam da stotine mama prolazi što i ja i da njeno bacanje (kojeg će još biti u desecima, valjda ne tisuća) ne znači da sam ja loš roditelj i nemam kontrolu nad njom. Isto tako, apsolutno tvrdim da me poprilično ne dira ta ‘scena sa špice’ i odbijam se podrediti svekolikom mišljenju puka bez pametnijeg posla, ali moram priznati da mi u tom trenutku nije bilo svejedno.

Imala sam najžešći poker face na displeju, cijeli moj nastup je odigran u maniri ‘ahahaha to moje mušićavo dijete, kako nam je zabavno’, ali isto tako mi je u pozadini konstantno bio glasić koji je govorio ‘molim te bože samo da nas netko ne promatra sa strane’. Apsolutno je. Jer nisam jednom u životu pomislila ‘isse, kakva mater, daj zauzdaj to svoje dijete’. A to sam mislila jer nisam apsolutno imala nikakvog pojma o djeci i njihovom odgoju. A ono što nisam ni znala u tom trenutku je da ću za godinu dana imati još goru epizodu kada će moja sposobnost pokeraške face tek doći do izražaja. I to u Njemačkoj. Ali o tome više ovdje.

I naravno, tu je i ta malograđanština, taj osjećaj klaustrofobije kada dođeš na puno Korzo i ne znaš tko te sve gleda, ali znaš da te vide. A s malim djetetom teško je glumiti instagram trenutke. Tješi me činjenica da ipak sa svakim osuđujućim pogledom dobijem i jedan pogled razumijevanja svake mame na špici. Pa makar to i bio pogled ‘hvalimtebože što je moja ostala kod bake’. Tako ću i ja jednom sjedit i suosjećajno se smješkat dok u miru pijem kavu. Bez srčanih udara. I šećera u krilu. Valjda.