Snaja i svekrva – neraskidiva ljubavna veza

Imam sreću da sam i ja jedna od mnogih Hrvata koji uživaju u blagodatima zajedničkog života. Pod zajedničkog mislim na svijanje obiteljskog gnijezda u svekrvinoj kući, ali jednako će me razumjeti i oni u punica + zet (kći i mama) ljubavnoj zajednici. Da napomenem, svi, ali SVI, pa i sama svekrva, su mi govorili ‘ne valja živjet zajedno’. Ali ne, ja sam znala pametnije. Jer JA znam bolje. Valjda JA znam hendlati situaciju! Ako drugi nisu uspjeli, to je samo zato što oni pojma nemaju, ali JA znam! Jesam napomenula da sam se žestoko sje**la? Jesam, i evo me, znam da jesam.

Sve je krenulo prilično bezazleno. Po dobrom starom hrvatskom običaju, mi smo odlučili da bismo se ženili, a, naravno, nekretnine nemamo. Nije problem, riješti ćemo nešto. Onda su krenuli dobronamjerni savjeti u duhu ‘što b’ djeco plaćali podstanarstvo ili, ne daj bože, dizali kredit u švicarcima, kad je ćaća naprav’jo kuću! Ima kuća kvadrata, ima da u njoj može živjet i baba i ćaća i sin i unuk, što ne bi uselili?’ Mi smo se zaljubljeno pogledali i rekli ‘ma to je samo privremeno, dok se ne snađemo. Poznato? Vrlo. Naravno, rekli su nam ‘nemojte se brinuti, ma ima mjesta, živjet ćemo odvojeno’. Mi smo klimali glavom i ponavljali ‘daaa, živjet ćemo odvojeno’. Živimo li odvojeno? Vi se to šalite?

E sada, ja volim naglasiti (da ne bi bilo ‘nismo znali’) da ja nisam baš najjednostavnija osoba za život. Pitajte bilo koju od mojih bivših cimerica. Imam te neke svoje redove i rasporede i volim ih se držati. A i, budimo otvoreni, mizantrop sam tako da nisam baš za šemice ‘ajmo pit kavu, ti, snajo, susjeda i ja’. Ja sam onaj tip koji prije prve kave ne priča, prvu kavu pije blejući u laptop i nakon nje, krećem sa odradom svega što se odradti mora. Ručak, šetnja, igranje, doktor, spremanje – nebitno. Ali jako teško podnosim remećenje rasporeda. I još teže podnosim forsiranje bliskosti. A sve su to osobine koje nisu baš poželjene za zajednički život.

Na svu sreću, moja svekrva je žena koja godinama živi sama i ima svoj raspored tako da i njoj paše moje ne petljanje. Ali nikako se ne mogu oteti dojmu da je duboko razočarana (a koja svekrva nije?) time što ja nikad nisam prešla tu formalnu granicu kako bismo postale bliske. A ja, eto, ne mogu. Jednostavno ne mogu. I inače sam dosta emocionalno zatvorena tako da ni kod svoje rodbine ne primjenjujem onu ‘u rodu smo pa se volimo’, a kamoli kod svojte. Samo zato što mi je na papiru netko sada ‘rod’ kod mene ne znači neku razliku. Imam navodno tamo negdje i neku sestru pa ju ja u svojoj glavi naprosto nemama. Nije vam sestra netko koga nikada niste vidjeli. Tu se pojavljuje i taj drugi problem gdje je ona puno starija od mene i dolazi iz potpuno drugačije okoline. Osim toga što živimo zajedno, mi nemamo zajedničkih tema. O čemu da razgovaram? Pravljenju ajvara? Ali ja ne znam pravit ajvar! Ja, ustvari, pristojno odrađujem sve što trebam, ali činjenica je da se nas dvije uopće ne poznajemo. Ali obje nas poznaje njen sin. Izvor svakog zla (šalim se, naravno).

Tu dolazimo do kamena spoticanja u svim ovakvim obiteljskim vezama – njen sin, u mojim očima, nije ni 10% onoga što ona misli da njen sin je. Ona ga gleda idalistički i sve što odstupa od te slike – moja je krivnja. Ne zato što me mrzi, već zato što je ona u svijet poslala pametno dobro odgojeno dijete koje ne pije (previše) i ide nedjeljom u crkvu. Kući joj se vratilo živčani poduzetnik koji pod stresom baca stvari i dobije napade pri spomenu hdz-a i crkve. Pogodite koji je segment u njegovom životu promijenjen? Ja. S njim sam došla ja. I razumijem ja to sve, i ja bih sebe okrivila (pogotovo kad se vidim kako izgledam), ali teško je kada živite s nekim, odvojiti vlastito mišljenje i preference od svakodnevnog života.

On je njen sin i smatra, kao i svaka majka, da je svaki njegov problem i njen problem. Ja, s druge strane, smatram da naši problemi nisu i njeni jer se nisam udala za nju. U idealnim uvjetima, generacije ne bi živjele zajedno i većina tih problema ne bi ni postojala – jer na nedjeljnim ručkovima ne spominjete da ste, štajaznam, prije dva tjedna bili pred razvodom jer ste se posvađali oko toga tko je trebao staviti wc papir na držač. Svi koji su ikada bili u braku, znaju kako to ide – dođe, bukne i prođe. I nikom ništa. Ali ovako, nitko nikoga ne može isključiti i osuđeni smo živjeti zajedno, a praviti se da živimo odvojeno. Vrlo čest je slučaj gdje ja svjesno odbijam pričati o određenim temama jer smatram da nisu ničij problem. A onda se nakon toga osjećam kao zločesto dijete jer svjesno nešto prešućujem. Iako znam da nisam kriva jer to nije ničij problem!! Ali to je valjda tako kad živiš sa bilo čijom mamom – ona je mama, a mi smo djeca.

Zato jako pazim da ne upadnem u onu zamku zajedničkih kućanstava – gdje smo mi svi djeca pa tako ja spavam do 10, čeka me ručak, a s vlastitim djetetom se samo igram kad mi štima. Ovako je teže, ali konstantno se moram podsjećati na to ‘kako bi izgledalo da stvarno živimo sami’. Veš se ne bi magično prao sam, ručak bio skuhan, a dijete presvučeno i fino počešljano. Na kraju krajeva, ne pristajem na to da mi dijete odgaja netko drugi, apsolutno nebitno je li to njegova mama, moja ili netko treći. Sjećam se da je bilo situacijama u kojima me svekva dolazila pitati TREBA li mi čuvati dijete dok se tuširam i sl. Stalno sam ponavljala jedno te isto ‘ja s njom mogu sve napraviti, ali Vi ako se želite igrati s njom, možete ju uzeti kad hoćete.’ Dakle, ne mora ju nitko uzeti, ali može. Točno sam vidjela da je žena bila razočarana jer je ona meni htjela pomoći. A ja nisam željela pomoć. Željela sam da ona provodi vrijeme s unukom kada to ona odluči i kada to njoj odgovara. A ne da mora. Ali bilo mi je jasno da to ona vidi drugačije, ona želi da se nju treba. Razlika u stajalištu i osobnim potrebama. Meni (nama, mladim bračnim parovima) treba samostalnost i neovisnost. Njoj (roditeljima) treba osjećaj da ih djeca trebaju. Začarani krug.

A onda se nadovezuje i taj licemjerni dio gdje stalno imam osjećaj ‘glupačo, kakvu ti samostalnost glumiš, živiš u tuđoj kući, ne plaćaš smještaj i podređen si nekome’?! A vjerujem da se s tim osjećajem sreću svi koji žive u ovakvim gnijezdima. Teško je glumiti neovisnost kad moraš šaptat dok se svađaš, a seks programirati kad spava beba, ali i baka. Čudna je to simbioza u kojoj su se svi našli iz dobrih namjera, a nekako svi svima smetaju i nikome nije dobro. Ali nikome. Oni koji kažu da je, ili su se naviknuli ili jedna strano dobrano ‘muze’ drugu što opet znači da nitko ne živi u potpunosti odvojeno. Frustracija raste s vremenom jer, baš kao zločesto dijete, stalno imate osjećaj da nešto radite krivo i da podbacujete u onome što se očekuje od vas. A to je vaš život i nitko, osim vas samih, ne bi trebao imati pravo očekivati nešto od vas. Opet, koliko je vaš život vaš dok živite pod tuđim krovom?.

Sjećam se kako je moja svekrva stalno govorila kako ‘nikad ne treba živjeti zajedno’ jer to nije dobro ni za koga. Živjela je i ona sa svekrvom i bilo joj je grozno. Ne treba si pravit medvjeđu uslugu. Onda smo mi počeli pričati kako bi mogli uštedjeti, a ona je rekla ‘pa, djeco, imate kat, radite s njim što hoćete.’ Jesmo mi rekli ‘ma ne treba, naučili smo iz SVIH PRIMJERA IKAD da to nije dobra odluka’? Ne, naravno da nismo. Mi smo rekli ‘odlično! Pa živjet ćemo odvojeno, nije bed.’ Živimo li odvojeno? Naravno da ne. I tako u krug, balkansko naslijeđe kreće sa kućom koju je ćaća napravio za četiri naraštaja (najmanje) gdje će svi biti privremeno, dok ne stanu na svoje noge. I privremeno tu ostanu idućih sedamdeset godina i svi se ponašaju kao djeca. Jer ne žive odvojeno i njihov život nije baš u potpunosti njihov. Krenuvši od mene. I zato, kad vam dobra punica/svekrva predloži da budete kod nje privremeno, samo dok uštedite nešto, ozbiljno razmislite o tome. Ili nemojte, neću vam ja govoriti – meni su rekli svi, pa eto, ja sam ZNALA da sa mnom neće biti tako. S tim da ja imam dobru svekrvu koja se ne petlja i voli da se nju ostavi na miru, baš kao i ja. A nisu sve takve, vjerujte mi 😉

#misusovo