Privremeni život

Ono što me kopka konstantno, negdje u pozadini mozga, osjećaj je da nikada neću postići nešto konkretno. Ostvariti se. Ne mislim nužno kao ‘postati CEO Coca-Cole’ ili zavladati svijetom ili bilo što takvog tipa. Govorim o toj nekakvoj težnji da se kockice koje polako sakupljamo okolo napokon počnu slagati. Onako, jedna na drugu, po redu.

Sjedila sam nekidan s mamom i listala Ikein katalog. Pitala sam ju ‘misliš li ti da će se ikada dogoditi trenutak u kojem ćemo bezbrižno šetkati Ikeom, recimo, i kupovati sitnice za kuću/stan koji uređujemo? Onako, baš kako nama paše’. Prebacila je temu. Takve razgovore vodim svakodnevno – s frendicom koja ima akademsku karijeru i živi s mamom i tatom u dvosobnom stanu, sa poznanicom koja ima svoj auto, živi sama i, što bi Bijonse rekla, sama plaća svoje račune, ali je jednako tako – sama. Ja im sjedim nasuprot sa djetetom, u braku, a živim u tuđoj kući i nemam plan, baš kao ni one. Ok, nije baš tako, imamo mi plan! Imamo plan da čim skužimo što bismo sad dalje trebale, odmah ćemo razraditi plan za daljni napredak. I tako sjedimo i gledamo se. Ponekad i uzdahnemo nešto u stilu ‘živote, robijo!’ i nastavimo dalje.

Problematično je to što imam osjećaj da život prolazi kraj mene, a ja stojim. Analiziram svaku opciju do najsitnijeg detalja, toliko da na kraju izgubi smisao. Previše se bojim riskirati jer ustvari imam osjećaj da me s druge strane ne čeka, zapravo, ništa. A ovdje gdje jesam, ne gradim ništa jer me situacija ne zadovoljava pa ne ulažem trud. I tako ni makac. Začarani krug u kojem se sama sebi činim najvećom glupačom koja samo prelijeva iz šupljeg u prazno i pravi se pametna. A oni hrabri valjda šute i rade na tome da do promjene dođe. Nešto kao Tri sestre. Ili Revolutionary road, za one kojima je literatura strana. A to mi je ujedno i najveći strah – da ću samo pričat, pričat, planirat i nikad ništa ne napraviti.

Zato mrzim taj privremeni život. Vratila sam se u Brod privremeno, poslovi koje sam radila su privremeni, uselila sam se u svekrvinu kuću privremeno. I dalje od toga ne idem jer je ovo privremeno i nije vrijedno ulaganja – i onda se jedno jutro probudiš i shvatiš da živiš na jednom mjestu zadnjih 15 godina, a za to mjesto te ne veže ništa. Nemaš kućnu biljku, a kamoli nešto ozbiljnije jer ‘ti ionako ovdje ne ostaješ pa se nema smisla truditi’. A život ti je prošao.

Je li to razlog zašto ljudi zapadaju u krizu srednjih godina? Shvaćaju da su ‘učili, učili od srijede do petka, al’ se nisu makli dalje od početka?’. Strah od nepoznatog. Osuda okoline. Strah od neuspjeha. Strah od življenja vlastitog života. I ja i dalje šutim i sjedim na svom privremenom kauču jer si neću kupiti onaj što mi se sviđa jer ‘šta ću s njim kad se odselim?’. I osjećam se kao da živim u skladištu gdje sve pripremam za odlazak, a ni sama ne znam ni kada ni gdje. I u tim trenucima poželim da imam kredit na 45 godina i troje djece i stalni dosadni posao – barem bih znala gdje sam, zar ne? Ali nije li to drugi razlog zašto ljudi ulaze u krizu srednjih godina?

Mislim da je to isti efekt kao i kupovanje parfema – pronađem miris koji me oduševi, ali uz njega mora ići i ime koje će mi laskati, marka koju poznajem i bočica koja mi se sviđa. I danima živim u nekakvoj sumaglici u kojoj znam da će baš taj miris pomoći u tome da budem bolja ja, hrabrija, odlučnija, privlačnija. I tada mi ne vrijedi racionalizirati i reći da je to samo mirisna vodica koju platim 500 kn da bih ju špricala u zrak. Parfem je obećanje nečeg novog, nagovještaj nade. I bez obzira na to što ništa od onoga što očekujem on neće ispuniti, ipak me ispunjava zadovoljstvom ritual koji prolazim svaki puta kad ga nanosim. I čvrsto vjerujem da bi i ostvarenje životnih planova bilo takvo – ne nužno ono što smo zamislili, ali ipak vrijedno riskiranja zbog izgradnje vlastitog karaktera i osobnog zadovoljstva koje bi ono trebalo donijeti.

Znači li to da ću se dići sa svog privremenog kauča i napokon učiniti nešto? Duboko se nadam da znači. Možda jednostavno čekam da nezadovoljstvo prijeđe granicu crvenog. A možda sam jednostavno uvijek bila kukavica i potajno čekam da to drugi učine za mene. Vrijeme će pokazati.