Koliko žena smije biti čovjek?

Neki dan sam nabasala na sliku na fejsu koja je sadržavala tekst koji je u slobodnom prijevodu glasio ovako nekako: ‘Dlake na ženskom tijelu smatraju se toliko društveno neprihvatljivim da i u reklama za ženske britvice, žene briju dijelove tijela na kojima su dlake već uklonjene.’ Prva reakcija mi je bila ‘ahahahaha da, vidi stvarno!’, a nakon toga je uslijedila pauza i veliki WTF?! iznad glave. Žene u našem društvu već dugi niz desetljeća (ne stoljeća, da napomenem) uklanjaju dlake s nogu, pazuha, ali često i međunožja, lica, ruku, vrata… da ne nastavljam podugačak popis. Da, uklanjaju ih. A pošto ih moraju uklanjati, znači da ih imaju. Dobar dan, ja sam Maja Marić i imam dlake na nogama. I kojekuda drugdje. Jer sam čovjek.

Ako vidite ženu koja u javnost izlazi sa dlakavim nogama ili, nedajtibože, dlakavim pazusima, automatski ćete ju obilježiti kao prljavu, smrdljivu, neurednu, nazadnu, a možda i mentalno zaostalu. Govorim o prvoj reakciji, ne o reakciji kada se već uključi razum, mozak i ostatak ekipe koji će spriječiti daljni tok misli. To je i moja prva reakcija. Onako, seljanko, obrij se. I u našim malim svakodnevnim životima to prolazi tako, ne posebno zapaženo. Primijetit ćemo dotični višak dlaka, žestoko ga osuditi (jer, ono, ponašaj se, nisi u džungli) i nastaviti dalje sa svojim životom. Ali što je sa svim tim reklamama u kojima se izbjegava sama naznaka dlaka? Onih istih dlaka koje ponosno nosimo i na glavi – i farbamo ih, njegujemo, peglamo, uvijamo, pišemo pjesme o njima. Nitko nije primijetio apsurd dvostrukog standarda? Što je sa svim tim slavnim damama koje svojim dlakama ispod pazuha iznose nekakav stav? Ženska dlakavost je tolika tabu tema da krema Holywooda svojim povremenim buntom ukazuje na žensku nejednakost i potlačenost. I tako možemo pronaći poneki istup Julie Roberts, Madonnino izazivanje puritanaca, estetski photosession Penelope Cruz, do novih istupa Miley Cyrus i Lady Gage. Ali sve u mjeri – pokazat će dlake ispod ruke. Noge ostaju glatke. Treba poslat poruku, ne se zgaditi svijetu i zauvijek obilježiti.

Muškarci će prvi reći da ne vide u čemu je problem, ili se brij ili nemoj. Ali ovdje se ne radi o osobnom afinitetu, ovdje se radi o društvenom žigosanju. Jer svijet će te razumjeti ako hodaš golih sisa, istetoviranih ruku sa raznim ‘dodacima’ koji su ti plastičnom kirurgijom promijenili opis, ali NE ako nećeš obrijati noge. Onda si nepoželjna. Volimo se hvaliti jednakošću i gledati sirote muslimanske žene kako hodaju pod bremenom religijskih čednih prospisa. Potlačene su i nemaju pravo glasa. Izazivam vas da ne obrijete noge i obučete suknju. Ne govorim o ‘zaboravila sam se obrijala jučer’ duljini dlaka. Govorim o duljini ‘socijalističke konobarice u borosanama’. Pa da vidimo tu žensku slobodu!

Žena voli biti lijepa, volimo si tepati da smo ‘ljepše polovice’, nježne, naginjemo estetici i ostale isprazne fraze. I većina nas neće ni trepnuti scrollajući ovaj tekst, a kamoli ga pročitati, i zapitati se koliko je stvarno slobodna. Jer nije sloboda samo ako ti je lanac poprilično dugačak. Jeste li razmislili koliko muškaraca se neće skinuti zbog pivske škembe na plaži? Koliko njih razmišlja o tome izgledaju li kao primati sa dlakavim leđima i prsima? Možda si nisu baš prekrasni, ali to ih neće spriječiti u izvršavanju svojih svakodnevnih obaveza. Jer su takvi kakvi su. Sjećate li da su žene 60-ih godina prošlog stoljeća palile grudnjake kao simbol borbe protiv represije i nejednakosti? Koliko nas bi se usudilo otići na posao bez grudnjaka? Ne računam već spomenutu tetu u borosanama. Onako, iskreno, koliko nas bi se uopće borilo – za sebe. Nije uopće tema razgovora želim li ja nešto, nije bitno smeta li meni grudnjak kao odjevni predmet, radi se o ljudskoj slobodi gdje ja imam pravo ODLUČITI želim li nešto ili ne. Pa ako želim biti dlakava ili bez grudnjaka, to nije ničiji problem.

Sad već možemo krenuti u temu o ‘dlakavim feministicama’, ‘pseudo lezbijkama’ i sl. Odličan način da još jednom strpamo žene u za njih određenu štalu pa ih naučimo da je borba za vlastita prava prljava i odbojna i nešto što ‘prave žene ne rade’. Jer su onda feministice. A feministice su prljave, dlakave (kakve li slučajnosti) i muškobanjaste. Prosječna žena nema dovoljno vremena između kuhanja, lakiranja noktiju i neizbježne depilacije da promućka svojom našminkanom glavom i zaključi da ne možeš biti žensko, a NE BITI feministica. Jer ne biti feministica znači podržavati nejednakost spolova, represiju, nasilje nad ženama, stigmu silovanja, kočenje prava na abortus i sve ostalo što se tiče žena. I zato je definitivno najgluplja rečenica koju jedna žena može reći ‘gle, ja stvarno nisam feministica, ALI…’ Ali što – imam mozak, kao feministica? Imam pravo glasa, kao feministica? Imam svoje mišljenje, kao pravi pravcati feminist? Nije da značenje samog pojma dolazi od latinske riječi femina što znači odrasla osoba ženskog spola. Šokantno, zar ne?

I da, ponekad se ovakva pitanja rađaju samo iz jednog neobrijanog pazuha. Ne brinite, brijem ja pazuhe i noge i dalje. Zato što sam povodljiva i borosane mi ne idu uz svakodnevni outfit. Ali svaka čast Lady Gagi i ostatku ekipe koji ipak, iako minimalno, ipak pokazuju neku vrstu otpora. U doba kada gledamo namaščenu (i depiliranu) guzu Kim Kardashian kao normalnu pojavu, poneki ženski neobrijani pazuh dobro dođe za mentalno zdravlje.

#misusovo