Iza svakog uspješnog muškarca, stoji nadrkana žena

Iako se žestoko zalažem za razbijanje stereotipa, mrzim trpanje u ladice i guranje jednog primjera da predstavlja cijelu skupinu, postoji ta jedna od ‘bakinih istina’ koja me progoni, a život me sve više uči da je istinita. Iza svakog uspješnog muškarca, stoji žena. Najčešće nadrkana.

Mislim da je svaka žena nebrojeno puta svojoj frendici na kavi unezvjereno govorila ‘pa NEĆU mu ja biti mama!!’ I ne, ne odnosi se to nužno na muža. Odnosi se i na brata, dečka, ponekog bliskog prijatelja. Uvijek muškog roda. Evo, baš sam maloprije završila razgovor u kojem sam u slušalicu vikala ‘ako ja dođem ujutro, a ti to nisi napravio, noge ću ti polomiti!! Koliko ti godina imaš, konjino, da ti moram ja govorit takve stvari?!’. I bio je to jedan od onih trenutaka gdje sam bila iznimno sretna što imam retro telefon pa sam mogla fino opizdit slušalicom o postolje kako bih mu spustila slušalicu. Njemu, mom vlastitom bratu. Konju od 21 godinu.

Tema rasprave – mama se vraća u ponedjeljak, a on živi kao da je u skvotu. Ne šalim se. To je valjda sedamnaesti takav razgovor između mene i njega samo ove godine. Jer on je u svojoj srži zločesto dijete i nema druge. Ako nema nekog (pod ‘nekog’ mislim starije ženske osobe’) da mu visi nad glavom, on neće ni zube oprat ujutro. Boli ga briga. Pa šta sad, Majo, kao da je to neki problem! Imam ja PAMETNIJIH problema, Majo! Tako on meni. Ima i ja pametnijih problema, buraz. Npr. ovu venu na čelu koja će mi prsnut pa ću elegantno umrijet od moždanog. A ni trideset nemam.

Je, moj pametni brat je ekstremni primjer. Nisu svi takvi. Muževi su nam u globalu bolji. Bolji valjda zato što smo ih birale pa se ipak ustručavamo uzet martu i gađat ih u glavu. Ne znam koliko puta sam vodila te razgovore u kojima se mijenja samo žena koja priča – pa ja ne znam šta da ja njemu kažem, on je kao malo dijete, pa dobro da ja čovjeku od 30 godina moram govorit takve stvari, poslovni čovjek, a ja ga moram buditi za posao, e, kad me pita ‘gdje su mi gaće’… I da, sada je to komično. Sada je smiješno. Ali mislim da svaka žena doživi trenutak privremene neuračunljivosti u trenutku kada se njen muž/dečko/ljubavnik počne ponašati po tom uhodanom obrascu. Obrascu ‘meni se ne da uključiti mozak’. Jer redovno se radi o odraslim muškarcima, često uspješnim i samostalnim koji u svim segmentima života funkcioniraju odlično. Osim kada odluče da neće.

Radi li se tu o nekom čudnom komplimentu u kojem nam ti isti muškarci, poslovne zvijeri i opaki fakeri, pokazuju da smo im dovoljno bliske i prisne pa se smiju ponašati onako kako se osjećaju? Smiju isključit mozak i prenijeti svo donošenje odluka na nas? Nešto poput onog trenutka u kojem žena zaključi da smije biti dovoljno slobodna i hodati bez šminke u razvučenoj majici? Nadam se da je. Tješit ću se da je jer ne znam kako drugačije objasnit pitanje ‘ženo, ‘di su mi gaće?’ čovjeka koji ih 16 godina vadi iz iste ladice.

Nisu svi problemi tako banalne prirode. Da, nekad se radi o gaćama i neplaćenim računima. Ali nekad se radi o konkretnim životnim problemima i velikim obiteljskim odlukama koje se po difoltu pripisuju glavama obitelji, snažnim muškarcima. Oni ih trebaju donijeti i izvesti u djelo. Skromno ću zaključiti, sa svojih 29 godina promatračkog staža, da ja NIKAD nisam vidjela koju je to odluku donio moj muž. Ili moj otac. Ili moj dida. Nije ju donio ni moj tetak, ni moj drugi djed, ni očev očuh. Možda oni žive u uvjerenju da su je donijeli, ali nisu. Tu valjda nastupa ona druga ‘bakina istina’ koja kaže skromno da je muškarac možda glava kuće, ali žena je vrat i ona je ta koja okreće glavu kamo treba gledati. I to je ono što vidim svakodnevno – nekad mi je smiješno. Nekad mi se plače. Ali gotovo uvijek je prokleto točno.

Muškarce zanima što to žene pričaju na kavama? Razmjenjuju informacije o tome kako navestu muža da promijeni žarulju SAM, bez da žena dobije slom živaca i zatraži razvod. Razmjenjuju recepte o tome kako pogurati stijenu od svog čovjeka prema tom nepretku u karijeri koji je zaslužio i za koji je sposoban i spreman, bez da žena mora poslati njegov životopis poslodavcu. Razmjenjuju iskustva o tome kako urediti život tako da se napokon u glavi budućeg oca njene djece pojavi ideja o kupnji zajedničkog životnog prostora, bez da žena mora vrištati ‘hoćeš li me više oženiti, zajedno smo 27 godina’. Govore što su naučile iz prošlih grešaka i raspravljaju kako ne izgubiti volju za konstantnim ohrabrivanjem, bodrenjem i guranjem vlastitih muževa, bilo da se radi o stavljanju čarapa u korpu s prljavim rubljem ili preseljenju na drugi kontinent. Jer to žene rade. Svaki dan. Cijeli dan.

Naravno, ponekad je bodrenje pomiješano sa plakanjem u kupaonici, prijetnjama o razvodu i probadanjem dotičnog na spavanju. Ali niste ni vi kamilica, molim lijepo. Možemo se tješiti da su sve to životne radosti i začini uspješnih (ili manje uspješnih) brakova, ali treba prepoznati kada se radi o previše guranja. Ne znam ni jednu poznanicu koja nema ovaj problem. Ne na prvu, naravno. Sve su to veze koje ‘šljakaju’ i gdje se ljudi uzajamno poštuju i vole.

S vremenom uočiš da gospodin nikada ne bi bio direktor banke da žena nije znala prepoznati kako i kada reagirati na poslovne prilike. Saznaš da bi doktorant sveučilišta u Kopenhagenu išao poslije faksa živjet natrag na otok da nije žena pronašla natječaj i ohrabrila ga da se prijavi. Naučiš da Najbolji otac na svijetu ne bi bio otac da se pitalo njega, ali na sreću, pitalo se njegovu ženu. I to je ok. Očito je to jedan od stereotipa koji je itekako živ u muško-ženskom svijetu.

Od malena znamo da smo različiti i da se trebamo prilagoditi jedni drugima. Ipak, u svijetu u kojem želimo jednakost, ne smijemo odbaciti ‘bakine istine’ prebrzo. Jer iako se ponekad čine previše zastarjele i pomalo uvredljive za obje uključene strane, život nas nauči da ponekad politička korektnost ne drži vodu. Jer žene možda jesu s Venere, a muškarci s Marsa. I onda nema druge nego postati bilingualan.

Sve to može izaći na dobro ako se radi o ljudima koji se vole i razumiju. Ljudima koji si na kraju balade daju potporu. Koji nakon bacanja stvari po kući i zaključavanja u sobu ipak udahnu, zagrle se, ispričaju jedno drugome i daju si priliku da sutra pokušaju ponovno, ovaj puta s manje grešaka. A onda ćemo skuhat jednu tursku, pozvat frendicu i reći ‘moraš doći da ti ispričam ŠTA JE OVAJ KONJ jučer napravio’. I proći će ljutnja i prerasti će u smijeh i ona će ispričati vama što je njen konj napravio, a vi šta vaš. I sutra ćete opet odgovarati na pitanje ‘ženo, koliko ono naše dijete ima godina’ i sve će biti ok. Jer tako je valjda biti žena. Imamo previše posla i premalo vremena, ali nekako si mislim da je i to bolje nego ne znat gdje mi u vlastitoj kući stoje hlače, zar ne?

O tome kako gospoda raspravljaju na temu kobila kod kuće dok naginju pivkana, nećemo raspravljati ovaj puta 😉 misusovo, zamisli tog razgovora!