‘Kad si znala da želiš djecu?’, pita mene moja vrtićka frendica. ‘Nisam bila sigurna ni kad sam bila trudna do zuba!’, odgovaram uz smijeh. I obje se klebarimo jer pokušavamo biti ‘odrasle’ i ‘zrele’ (što god to značilo) i donositi u životu samo pametne i odgovorne odluke. A obje znamo da to baš tako ne ide i baš zato smo se toliko smijale oko teme o djeci. Jer djecu možeš misliti da želiš, ali iskreno, nemaš pojma. I dok ih nosiš i kad ih ideš roditi pomalo si mantraš ‘samodabudezdravo, samodabudezdravo, dajbožedagavolim, samodabudezdravo’. Jer nitko od nas uistinu nema pojma u što se upušta. ‘Kad sam znala da želim djecu? Još uvijek ne znam!’, kaže moja crnohumorna prijateljica. Majka troje djece, inače.
U nastavku razgovora vrtićke frendice i mene došle smo i do nekih konkretnih izjava. Od kojih je jedna bila: ‘A gle, sad imam 30, morala bih uskoro znati ŽELIM LI djecu u budućnosti jer, realno, imam vremena još nekih tri do pet godina’. I već sam krenula u smjeru ‘ma štaaaa pričaš, tek si zakora…’ kad sam se zaustavila. Čekaj malo! Žena je u pravu!! Mi smo u tridesetima, što znači da u najboljem slučaju imamo (imaju one, da se ispravim, buduće prvorotke) deset godina. Ali ustvari prije nekih osam godina. Ako želimo biti temeljiti, onda ipak pet. A pošto se bude trudan skoro godinu dana i još tome da nadodamo period u kojem se ‘ostaje’ trudan… Ispadne da bi svaka žena koja ulazi u trideseta, a misli da želi imati djecu, trebala biti trudna, pa ono, SADA. Karikiram, naravno. Ali znate i sami kako se dani pretvaraju u mjesece, a mjeseci u godine i ni ne okreneš se, a ideš na novu godišnjicu mature. Kako znam? Tako što znam dečka koji je u zadnjih pet godina radio, doktorirao, radio kao prof. na sveučilištu, a onda promijenio karijeru. Ja sam, recimo, za to vrijeme gledala tv. Ne šalim se, ja sam onaj tip koji se još čudi što je ‘već šesti mjesec, wtf?!’ I želim tješit i sebe i vas i reći da imamo vremena, ali istina je – nemamo baš.
Kad vam već kvarim koncepciju, imam još loših vijesti. Možda nećete moći ostati trudni kada to odlučite. I to je tužna istina. Kad sam ostala trudna, bila sam u nekom zaštićenom balončiću u kojem sve ide kako treba i vjerovala da tako ide svima. Mojoj iluziji je pomoglo to što nitko od meni bliskih ljudi nije bio trudan u skorije vrijeme i nisam imala pojma kakvi su statistički podaci. Na moju sreću, ja sam to prošla stvarno bezbolno i širila sam pozitivu oko sebe. Ono ‘budite trudni, to je suuuuper! Imajte bebe, bebe su suuuper!!’ i slične nebuloze. Onda sam kasnije čula za savršeno zdrav i mlad par koji je uživao u trudnoći i budućoj bebi. Bebi je 3 dana prije termina prestalo kucati srce. Objašnjenje: ‘Nekad se takve stvari jednostavno dogode.’ Onda mi je prijateljica rodila u 33. tjednu! Na svu sreću, sve je dobro završilo. Pa su dvije poznanice završile na rizičnim porodima vakumom. Pa kolegica s idealnom prvom trudnoćom, mora preležati drugu. Stroga mirovanja, infekcije, preniske posteljice i more čudesa. Sve su to detalji koji se poslije posebno niti ne spominju – ako se na kraju sve dobro završilo. Ali treba doći do kraja.
Ako se uopće dođe do početka. Valjda smo došli u te ‘godine’ kada smo više u brakovima, više među djecom pa se više i o svemu tome priča. I prvi puta sam iskreno šokirana koliki postotak ljudi jednostavno ne može imati dijete. Pokušavaju, ali ne ide. I uvijek krene tako nevino, nespretno. Ne prate se odmah plodni dani pa su ‘možda fulali’. Pa se prati, a svejedno ništa. Pa odete kod doktora, a oni kažu ‘vratite se za godinu, dvije’. Pa se vratite. Pa je stres. Pa je sve u glavi. Pa se probajte opustiti. Pa iz čista mira ona ima neprohodne jajovode. On je sterilan. Ona je imala prvu urednu trudnoću, ali se sad stjenka maternice previše stanjila pa ne može. Oboje su zdravi, ali ona ima treći spontani. Nekad su ‘plodni’ oboje, ali nisu ‘kompatibilni’. I sve što čuješ su razočaranja i tuge. A najgore je što ne možeš učiniti ništa kako bi pomogao.
Našla sam članak koji kaže da je neplodnost jednaka kod oba spola. I brojka je ogromna – 40%! 40% ljudi je neplodno. I vrlo vjerojatno ne znaju za to. I ne samo to – procjenjuju da se brojka parova u kojima su oboje neplodni kreće oko 20%. 20% parova! Brojka s kojom nitko ne računa. Sjećam se u doba ‘planiranja’ svoje trudnoće kako sam kroz smijeh znala reći ‘E, ako SAD saznam da sam neplodna, a ja se tolike godine živciram…!’ Naravno, sada mi ne bi bilo smiješno. Ali da, ono s čim nitko od nas ne računa je to da nije bitno koliko smo mladi u glavi. Tijelo broji samo biološki sat. I to je nešto na što treba obratiti pažnju. Suvremeni život je nemilosrdan i grozno bi bilo forsirati ljude i držati im pješčani sat iznad glave, ako oni još nemaju partnera i ne znaju u kojem smjeru žele ići. I naravno, apsolutno poštujem slobodu svih onih koji su odlučili ne ići u tom smjeru uopće. Dijete je odluka koja mijenja život i ne treba biti donešena reda radi. Ali za sve moje ‘frendice’, sve koje stoje na vratima tridesetog rođendana i razmišljaju – molim vas, razmišljajte trčeći!
Imajte bebe, bebe su super! 😉
