Vremena su se promijenila. Poprilično. Već i vrapci na grani znaju da je potrebno čitavo selo da odgoji dijete i na to sam se već osvrnula. I stojim uz to. Ali i suvremeni život se promijenio. Previše nas jednostavno nema mogućnosti imati ‘selo’ – seljenja, poslovi, smrtni slučajevi, udaljenost, nerazriješeni odnosi, radni raspored – život, ukratko. Umiješao nam se život i otežao situaciju – otežao nam je proces da budemo supermama!
Sjećam se perioda kada sam ostala trudna. Bila sam jedina u svojoj sredini. Jedina od ljudi koji su mi bliski. Jedina od ljudi koji imaju nešto zajedničko sa mnom. A ako trebaš temeljiti cijeli odnos samo na činjenici što ti i još jedna treba imate stomak do zuba – brzo se ispostavi da to ne ide baš samo tako. I znam da sam cijelo to razdoblje osjećala usamljenost. Neku tužnu euforiju. Ono kada vidiš da te ljudi slušaju, ali te nisu baš sposobni razumjeti u potpunosti. Situacija se pogoršala valja trideset puta nakon što sam rodila. Bila sam uistinu sama. Bez pretjerivanja, imala sam dane kada sam se osjećala kao da sam zaista sama na svijetu. Sama s bebom. Ja i ona. I to je sve.
‘selo’ je započelo – s njom
Na sreću, tada sam već pomalo zakoračila u Instagram carstvo. Daleko je to bilo od ovoga što je ta platforma sada, ali tu sam pronašla žene slične meni, ženi koje su više izgledale kao nešto što bih ja voljela biti. I krenula sam s tim, scrollajući po bespućima stranih instagram profila dok je Morana spavala na meni, dok smo se učile dojiti, dok je spavala kraj mene u kolicima u parku. Šalim se s ovim zadnjim, to dijete nije zaspalo u kolicima nikad u toku svog cijelog života. Ali ja nisam znala je li to ‘normalno ili ne’, nisam se imala kome požaliti na to, nisam imala nikoga da se smijemo vlastitoj nesposobnosti i rečenicama koje nemaju smisla jer smo neispavane. Moje ‘selo’, ono koje bi trebalo biti tu kao potpora za majku, a kasnije za dijete, nije bilo tu. Jer nije postojalo. Moje ‘selo’ mladih majki uz koje će cijelo ovo iskustvo biti druga kategorija, nije se nikada oformilo.
Do prije godinu dana.
Tada sam nabasala na Supermame i na instagram profile žena koje su se tamo okupile. I uživala sam u svakom postu, u svakom instagramskom kvadratiću. Poželjela sam i ja biti supermama, poželjela sam biti dio tog kruga. Prvi puta u životu željela sam biti dio zajednice žena. Krenula sam komunicirati s njima, sa ženama oko njih, a kako svaka akcija ima reakciju, tako su i druge žene krenule komunicirati sa mnom. I Instagram, a zatim i blog, polako su oko mene izgradili cijelo ‘selo’. Ono selo koje mi je toliko trebalo prije četiri godine! Ono selo koje nije zakasnilo ni sada kada se napokon oformilo. I svaka žena koja se našla u ovoj situaciji (dakle, SVAKA koja je mama, da si ne lažemo), zna koliko je bitno imati potporu drugih mama. Koliko je bitno u trenutcima potpune tame, kada se utapamo u vlastitim dilemama i strahovima, osjećaju da smo bespomoćne i nesposobne, pronaći tu sigurnosnu mrežu. Nekoga tko je to već prošao i tko će ti reći ‘ma šta ti je, pa sve smo lude!’ Nekoga tko zaista pruži ruku, pa makar virtualnu, da nas izvuče sa dna. Jer majčinstvo je najljepši posao, ali zna biti i vrlo vrlo mračan.
Nećemo se lagati, naravno da nije sve ‘cvijeće i drveće’. Niti tu na društvenim mrežama, kao ni u životu, nismo lišene sindroma mean girls. I ovdje ćete pronaći more nasmješenih reinkarnacija cheerleadersica kojima je jedina zadaća u životu pokazati kako one sve mogu i imaju – a vi ne. Naravno da postoje i oni koji se ne mogu obuzdati od pravljenja natjecanja od života, od onih koji grade reklamu svog života, a ne prikazuju njegovu stvarnu stranu. Ali takve se prepoznaje brzo i isključi ih se lako. One ne trebaju biti argument za bježanja od zajednice koju je moguće izgraditi.
majčinstvo ‘in a nutshell’
No ja sam vuk samotnjak. Takva sam bila oduvijek i paše mi ne pretjerano izlaganje ljudima. Ali sam istovremeno apsolutno ovisna o konstantnoj komunikaciji, kao i o različitim ljudima. Jednostavno sam tip koji cvate i uživa kada je okružen raznolikošću. I uvijek sam se oslanjala na širok dijapazon poznanika s kojima ostvarujem kontakt. A majčinstvo mi je pokazalo i tu stranu na skroz drugačiji način. Žene s kojima se povezujem, koje pronalazim u svom ‘selu’, kreću se od mojih vlastitih reinkarnacija do apsolutno kontrastnih pojedinaca. I uživam u svakom kontaktu. Prvi put u životu mogu zaiste reći da imam ‘svoje selo’. Svoje selo majki s kojima razmjenjujem tisuće poruka na dnevnoj bazi, koje tješim kada im utjeha treba, kojima šaljem sramotne selfije, koje meni šalju cugu koju trenutno piju i s kojima se smijem ponekad i u dva ujutro na glupe fore. To su žene čija su mi djeca bliska, čije živote poznajem, čije strahove predosjetim i kojima se mogu obratiti u svakom trenutku. Iako veliku većinu od njih nikada u životu nisam vidjela uživo. Ali meni su kao takve – neprocjenjive.
Nije svaka supermama za sve, nije nit jedna idealna, kao što nisam niti ja – ali točno tu se pronalazi vrijednost malenog sela žena. Zna se koja je ‘dobra za što’ i svaka od nas otvoreno pristupa tom odnosu u kojem svatko dobiva komadić onoga što mu najviše u tom trenutku treba. I to je ono što je neprocjenjivo. Taj osjećaj uzajamne koristi, ali koristi koja nije materijalna. Taj osjećaj da smiješ tražiti ono što ti treba i da nećeš biti osuđen zbog toga. Možda malo skajlan, ali to je sastavni dio života.
I upravo zahvaljujući Instagramu, selo nikada nije bilo lakše pronaći. Samo ako imate tu sreću da nabasate na one koje su otvorene kao što ste i vi. Bitno je pustiti da se ‘predosjetimo’, da se međusobno prepoznamo. I to je sve što nam je potrebno. Ove ‘moje’ znaju koje su, ali ih neću imenovati dokle god uživo ne popijemo koju (kavu, na kavu mislim!) i ne okinemo neki #selfie. (Da, Nepopolna, na tebe mislim prvenstveno, a onda i na cijeli spisak Supermama) . A Margot ne moram predstavljati, za nju znate da je moj #anitbloger #nemajka #girlcrush. A ipak je to žena u godinama pa ćemo se ugledati u nju kao stariju i iskusniju i preuzeti nešto od njene drevne mudrosti. Ne znam kako ću joj sada smjeti pred oči, ali ljubav je očita ako pogledate naš zajednički video. Ok, mi smo dosadne, ali SREĆOM djeca su nam preslatka! Ujedno, ovdje ćete lako saznati sve o današnjoj izložbi čiji sam ponosni doprinositelj i ja! Jer sve smo mi supermama, zar ne?
Imate li vi svoje selo? Jeste li i vi #supermama?
Jesu li vam društvene mreže u tome pomogle?
Slobodno mi pišite, znate gdje sam! 🙂
I sretan vam skorašnji Majčin dan, žene, supermame, kraljice!
#misusovo
Lajkam ti post na n-tu! Moram priznati kako tokom cijele trudnoće nisam bila neki zagriženi #soontobemom tip i kategorički sam odbijala istraživati i čitati po internetima o istoj tematici jer mi se činila preružičastom za ono što sam, iz osobne perspektive, smatrala realnim. Tek po odlasku na porodiljni i iznenadnoj količini slobodnog vremena i neprospavanih noći,jer križobolja u trudnoći, sam počela skrolati po IG i tako sam naletila na tvoj blog (valjda sam u 5 dana pročitala sve postove), pa onda na #internetmater.. sve do Supermama. Puno ste mi pomogle, i hvala vam na tome! Shvatila sam da je normalno osjećati se nenormalno 😀 Da ne moram osjećati grižnju savjesti jer sam radila do skoro samog kraja trudnoće jer eto,volim svoj posao i kolege, da je sasvim ok preispitivati se hoću li biti (dobra) majka i mogu li to uopće, da je u redu osjećati se ranjivom, sa strahom i manjkom samopouzdanja, jer jedno je imati sve pod kontrolom ovih 28 godina, no kada je prije 2 mjeseca došao moj mali čvarak sve se iz temelja promijenilo. I ja sam se promijenila… Nadam se da će M jednom reći da je imao #supermamu :))
[…] I da zaključimo ovaj tekst jednim vrlo simpatičnim tonom – upravo sam iskopala nešto slično što me mučilo davno, a zaboravila sam da postoji. Baš jedan od događaja koji su probudili sve te male crne leptiriće. Pa nazdravimo ženama i svemu onom što mogu napraviti u zaletu, s gin-tonikom u ruci. Ili White Russianom, manje se prolijeva, čvršća čaša i tako to. Živjele žene, smrt koroni, kad ćemo se više družit i tekst (i događaj koji spominjem) pronađite OVDJE. […]