Cijeli život (čitaj: do faxa) sam se bavila nekakvom fizičkom aktivnošću. Malo plesa, malo folklora, malo akrobatskog r’n’r-a. Nije bilo toliko bitno što je u pitanju, bilo je bitno da se džipa. Osim toga, bila sam i u pubertetu što znači da sam mogla pojesti obrok prosječnog kamiondžije bez ikakvih posljedica. Do samog odlaska na fax, nisam uopće bila svjesna pojma težine, fitnessa, održavanja kilaže, a o dijetama da i ne govorim. Bila sam si ok takva kakva jesam, a mislim da tome u prilog govori činjenica da ni približno ne znam svoju kilažu iz tog perioda. A onda sam otišla na fax i dobila petnaest kila. 15!! Skromno mogu naglasiti da sam vrlo brzo postala stručnjak u svim područjima vježbanja, fitnessa i dijeta. Dijeta pogotovo.
Općenito je čudan taj odnos žena i njihovog tijela. Ne valja kad imamo idealno, mogle bismo malo manje, ne valja kad imamo previše, nismo si lijepe, ne valja kad imamo kratke noge, ne valja kad smo previsoke, kosa bi uvijek mogla biti bujnija osim onda kada je prebujna pa ne možemo ništa s njom. I tako u nedogled. Moram priznati da sam odrasla sa relativno zdravim odnosom prema svom tijelu. Sisa nikad nisam imala i nije me to nikad pretjerano diralo. S druge strane, niže od struka sam imala poprilično što za pokazat, ali i to nije bilo nešto čime sam se posebno bavila – jer nije da je to neko postignuće u životu. Što bi babe rekle ‘tak’a sam, kak’a sam’! I to je šljakalo dok nije strelica krenula prema gore.
Prošla sam sve faze ignoriranja, prihvaćanja i odbijanja svog ‘stanja’. Na početku je to bila tek koja kilica viška da bi na kraju izbjegavala vage i ogledala. Posebno sam bila osjeljiva na sve komentare koji su sugerirali da sam možda malo punija. Ponosno bih isticala da je to tako jer ja to baš tako želim! I uz to bih frknula nosom jer se uopće netko usudio prigovoriti mi. Kao i mnogo toga u životu, morala sam sama doći do bolnog suočavanja s istinom. Nikada to neću zaboraviti – bila sam u Top Shopu i probavala hlače jer su mi sve stare popucale. Uzela sam broj 40, u mojoj glavi ne pretjerano velik jer stvarno imam mašala stražnjicu. U garderobi ih nisam mogla niti navuć. Vratila sam se po 42 koje sam JEDVA navukla. I već sam u glavi krenula standarni monolog ‘oni stvarno nisu normalni, brojevi ostaju isti, a modeli su sve manji, mislim šta bismo sve trebale biti anoreksične blablabla’, i negdje u tome svemu sam se pogledala u ogledalo, čupava i zadihana od borbe s hlačama i samo mi je sinulo – ‘Majo, ako ti je 42 knap, znači da bi trebala uzeti 44. 44 je samo jedan broj manje od 46. A 46 je nerijetko najveći broj u high street brand dućanima.’ Mirno sam vratila hlače na policu, pokupila svoje stvari i krenula kući. Ništa mi više nije trebalo. Ni mišljenje frendice, ni gledanje u ogledalo, ni pogrdni izrazi, ni vaga, ništa.
Prije toga sam bila na svakoj dijeti koja postoji. Jela samo voće, po noći jela kobasicu. Četiri dana izdržala na UN-dijeti, peti dan umjesto voćnog imala čokoladni dan. S pizzom za večeru. Imala sam faze ‘jedem samo zdravo’ i jela salatu iz McDonaldsa. Naplaćala sam se šest tisuća petsto tečajeva aerobika, tajlandskog boksa, zumbe, teretane i hiphop plesa. Svaki put bih išla dva tjedna, a onda bi me netko čudno pogledao. Ili bi mi se netko obratio. Ili mi se nitko nije obratio. Pa je bilo previše ljudi, pa je bilo premalo ljudi. Pa mi glazba nije štimala. A nekad bi jednostavno pala kiša i to bi bilo to. Na sve načine sam pokušala ‘prihvatiti sebe’. Jer jebemusunce, pa i to sam ja – ja sa 75 kilograma! Ali nije išlo. I to me najviše iznenadilo jer sam ja tip kojem izgled nije pretjerano bitan. Ja sam ona ženska koja izađe van u martama i razvučenoj majici s kapuljačom. Ja sam prva koja smatra da žena apsolutno ne treba biti savršena već onakva kakva je. Ali u tome je kvaka. Ja se nisam OSJEĆALA kao ja sa 75 kg. Ništa od odjeće mi nije pristajalo kako bi trebalo. Što je problem jer kroz odjeću puno toga govorim. Vjeruje da smo ono što nosimo. Nisam se mogla kretati slobodno kao do tada. Sam osjećaj toga da mi se koža dodiruje bilo gdje me ispunjavao stravom. Točno sam mogla vidjeti kako počinjem aktivno nevoljeti svoje tijelo, a samim time i sebe. Bila sam si neka jeftina skruglasta verzija Maje. Bez samopouzdanja, bez volje da se bori za sebe, bez osjećaja bilo kakve autonomije. Bilo je to daleko više od želje za tzv. bikini tijelom. Osjećala sam se manje vrijednom, manje sposobnom i imala sam neki glupi utisak da koliko god dobro nešto napravim, netko će sa strane reći ‘da, ali ona ti je debela’ i to će potkopati moj autoritet.
Naravno, nakon susreta sa hlačama 42 u Top Shopu, sve se promijenilo. Jelovnik mi je postao zdrav, počela sam se u pekari radovat finskom kruhu, tunjevina mi je bila best frendica, a posni sir najfinija poslastica. Počela sam vježbati, ali ovaj put uistinu. I stvari su krenule na bolje. Stvarno sam bila disciplinirana. Osim alkohola, nikada nisam činila nikakve greške. U potpunosti sam se navikla na taj zdrav režim i tri godine živjela tako, do trudnoće. A tada mi se počelo gaditi 70% namirnica koje sam do tada jela. Pazila sam da jedem više manje zdravo, kretala se, vježbala i cijelo vrijeme bila svjesna toga da si činim dobro. I onda sam imala carski, tri mjeseca mirovala i jela SVE. Kolače pogotovo. I sada, godinu i pol nakon svega, opet sjedim i razmišljam kako moram početi trčati. Ne da mi se, ali moram. Zbog sebe. I zbog kolača. Jer nakon djeteta, nemam volje praviti duple ručkove, trčati svaki dan u teretanu, brojati kalorije i odricati se svega. Lijena sam. Ne želim se odricati ničega. Hoću pojest taj kolač. Ja taj kolač volim i taj kolač mene razumije i pustite me na miru da ga pojedem. Nekad jedan, nekad sedam, božemoj. Ali onda moram trčati. Ne moram, naravno, ali za moje mentalno zdravlje bi bilo dobro da trčim. I zdravlje mog muža. Jer ako će netko ispaštati, budimo realni, on će.
Zato mi je zanimljiva ta tema o ženama i ženskim tijelima. Jer nekako imam osjećaj da nam je prečesto to tijelo kao strani objekt. Nešto što moramo ukrotiti i držati pod kontrolom. Smiješno je da ja sad tu propagiram neki must have izgled, sexy look i sl. Stvarno nisam taj tip. Ja i da izgledam kao Kate Moss, nikad ne bih prošetala u nekoj šljaštećoj minici sa dekolteom i u štiklama. Nisam to ja, i tko voli nek izvoli. Ali u ovoj vječnoj borbi (a to definitivno je, sudeći po svakoj ženskoj osobi koju sam ikad upoznala) sam naučila dvije stvari o sebi. Prvo, tašta sam. Voljela sam uvijek o sebi misliti da nisam, ali itekako jesam. Možda ne na onaj ‘Kim Kardashian način’, ali volim se našminkati, volim izgledati najbolje što mogu. Svakodnevno. Tu se ukusi razlikuju pa netko teško razumije da sam ja sebi sređena s puderom i maskarom, u martama i prastaroj majici. Ali jesam. I bolje se osjećam tako. Dok sam mirovala kod kuće nakon carskog, svaki dan sam stavljala puder i maskaru, a kosu sam prala jutro nakon poroda. Plitko? Vrlo vjerojatno. Ali kad si izgledam kao crkotina, tako se i osjećam. A zašto bih se osjećala tako? I drugo, naučila sam da je i dalje u redu imati male sise, veliku guzicu, četiri kilograma viška i debele noge. U redu je, ako je osobi koja to sve ima u redu. Ali put do toga je često jako dug i ne baš zahvalan.
I ok, trčat ću jer, šta ću, plitka sam i baš hoću jest taj kolač. Ali nikad neću prežaliti to što se ne mogu vratiti u ovo stanje svijesti s početka priče, stanje u kojem ja uistinu nisam imala pojma jesam li malo preobla ili nedovoljno obla. Jer mi nije bilo bitno. A vjerujem da je to stanje u kojem je zadovoljstvo sobom najpotpunije. Jer ne razmišljaš o problemima ako ih nemaš.
Čovjek je SAMOPOIMA putem svog tijela, stvara sliku o sebi, ta slika direktno utječe na to kako se osjeća u vezi sebe, ta slika utječe na samopouzdanje, svijest o sebi putem tijela utječe i na ponašanje i identitet, te željeti biti lijep nije niti taština niti plitko.
Otkud vam ideja da sebe nazovete “taštom” ako želite lijepo izgledati? Otkud ste to izvukli?
Taj pojam u vezi fizičkog izgleda je biblijski moral, gdje je bolesna Biblija u kojoj npr. piše da homoseksualce treba kamenovati, u kojoj piše da su žene izvor svog zla i ispod muškarca kojem se trebaju podčiniti, tako je taj isti biblijski bolesni moral osudio ljudsku težnju ljepotu kao “taštinu”, a biblijski i originalno taština znači ispraznost.
Želja za ljepotom je 100% pozitivna univerzalna urođena ljudska karakteristika i to nije nikakva taština.
https://inspiyr.com/4-reasons-its-ok-to-be-beautiful/
1. We’re Programmed to Desire Beauty
Beauty is important to everyone. Even the outstanding Eleanor Roosevelt said “I only wish that I had been prettier.”
This is not vanity. Evolution has programmed us to try to look beautiful. Neanderthals mixed vividly colored cosmetics, and sculpted seashell jewelry. Ancient mummies reveal that primitive orthodonture used catgut to straighten teeth and close gaps.
Evolutionary psychologists assert that trying to look beautiful is partly about sexual courtship. Looking beautiful is delightful to see, plus it can show skill, intelligence, and ingenuity.
Whether or not people who beautify themselves are aware of it, making themselves beautiful has also resulted in bonding them together socially: another aspect of evolutionary survival.
Eto, sami ste odgovorili odakle mi 😉 Ali pokušavam se nositi s tim. I to puno lakše uz Vaš link. Hvala!
S čim se pokušavate nositi? 🙂 S tim što volite biti lijepi? 🙂 Zašto bi se netko trebao nositi s tim? 😀
Inače u životu je korisno imati kritičko mišljenje, znate. 🙂 Naime, prije negoli su nastali ljudi, nisu postojali pojmovi. Pojam je izmišljotina ljudskog roda, stvorena subjektivnim zaključcima, razmišljanjima određenih umova. Zato što neki pojam postoji ne znači da ima veze za ZDRAVIM mozgom. Ima dosta u potpunosti izmišljenih subjektivnih pojmova oko nas koji se ne temelje niti na jednoj objektivnoj činjenici. Tu je onda potrebno kritičko mišljenje. Težnja ljepoti se u Kršćanstvu osuđivala (i vjerojatno se još uvijek osuđuje, njihovo učenje se neće promijeniti niti kada već pola zemlje odleti u neke druge galaksije) kao taština tj. ispraznost, taština je riječ koja etimološki u svom prvom značenju znači ispraznost, tako imate izreku popiti lijek na tašte, ili u medicini tašto crijevo što znači prazno crijevo. Naravno, Kršćanstvo bolesno kakvo jest misli da ovaj život valjda treba provesti klečeći, ne živeći ga, dotično bolesno Kršćanstvo zagovara isključivo duhovni život (koji niti ne postoji, nego je isto njihova izmišljotina) te prezire sve fizičko, pa tako i ljudsko tijelo. U Kršćanstvu se dan danas zabranjuje npr. vježbanje i voljenje svog tijela i osuđuje se kao taština tj. vanity što u religiji znači i self-idolatry, znači idolatorstvo, 😀 kada netko sebe voli više od boga. 😀 To su u potpunosti termini izmišljeni sukladno kršćanskoj bolesnoj filozofiji.
Knjiga iz koje je ovo što sam vam zalijepila, ovaj link, zove se “The psychology of beauty” od psihijatrice Ellen Sinkman, i masa je sličnih knjiga. https://www.amazon.com/Psychology-Beauty-Creation-Beautiful-Self/dp/0765708426
Željeti biti lijep je normalna ljudska potreba, jer ljudi imaju svijest i doživljavaju sebe i putem svog tijela. Samopoimanjem stvaramo sliku o sebi, koja direktno utječe na samopouzdanje, ponašanje i identitet. A putem tog tijela i izgleda nas doživljavaju i drugi. Nema ništa plitko niti površno u želji da se bude lijep. Površno je isto subjektivan koncept, a površno bi bilo od 10 elemenata koji te čine baviti se samo jednim, a u potpunosti zanemarivati sve ostale. Ljudi se bave svim stvarima koje ih čine i kojih su svjesni. Imamo i pamet, obrazujemo se, imamo i tijelo – uljepšavamo se, imamo i sposobnosti – kuhamo, trčimo itd. itd.
https://www.nytimes.com/1981/09/01/science/effects-of-beauty-found-to-run-surprisingly-deep.html
Propitivanje kršćanskih dogmi, kršćanskog bolesnog učenja je nešto što je odavno trebalo napraviti. Ispiranje mozga nije moguće uz kritičko mišljenje! Lijepi pozdrav Maja!