Sjedim za laptopom i u pozadini radi CNN. Negdje u zadnjem dijelu mozga znam da mnogi to smatraju ne pretjerano normalnim, ali ja ne znam za drugačije. Ja mogu i meditirati kraj vijesti. Moram znati što se događa gdje. Svaka mi je politička rasprava zanimljiva, svaka nova perspektiva donosi nova znanja. Nemam potrebu gasiti tv i glumiti da meditiram uz kapljice kiše, vrući čaj i u praskozorje.
Naučila sam s vremenom da se ljudi pristojno čude toj mojoj navici. Potrebi za aktualnim vijestima, političkim analizama, ekonomskim računicama. Ljudi se čude, a ja već kurtoazno razvučem pomalo skrušeni smješak i nastavim dalje. Ali se ne ispričavam. Nemam zašto. Sa gotovo 40 u pozamašnoj pozadini, naučila sam da nemam ništa od toga da se pravim da sam nešto što nisam. A ja nisam vedra, pozitivna i puna života.
I ono što me smiruje, ispunjava i vraća u ravnotežu je presijek najgorih stvari koje su se dogodile na svijetu. I vruća šalica kave. Ili mlaka šalica kave.
Može i hladna.
Čovjek bi očekivao, za nekoga tko si voli laskati da se bavi pisanjem u životu, da imam umemorirane sve važne trenutke svog života i kako su bili prožeti kavom. Prva kava u životu ili možda prva ljubav uz kavu. Možda obiteljsko naslijeđe koje se prenosi preko džezve u bakinoj kući. Ali nula bodova. Možda zato i pišem – jer ne pamtim.
Pa tako nemam pojam kada sam ja uopće počela piti kavu. Je li to već bilo u srednjoj školi? Preko nesice koja je mirisala slatko i bila prva prečica za kavu? Ili smo pili kavu s mlijekom jer je bila najjeftinija u birtiji (ako ne računamo onu bez mlijeka, što nije dolazilo u obzir). Kada su se krenule smanjivati količine šećera, i kada su jutra postala nemoguća bez kave – ja zaista ne znam.
Istina, urezan je ritual ispijanja u bakinom stanu. Susjeda koja dolazi prijepodne, a onda druga runda kad dida dođe kući s posla. Sjećam se ponosa kada sam bila “promakna” na poziciju perača šalice i džezve. Morala sam stajati na stolici i uvjerena sam da postoji i slika tog trenutka gdje ruku punih sapunice gledam u kameru s ponosnim smješkom. Ali ja se sjećam samo treme da mi šalice ne ispadnu i tople vode na rukama.
Okus kave došao je na drugačiji način, ali u istoj dobi. Ponekad se desilo čudo da mi se nije jeo sladoled kad sam dobila pet kuna. A tada je pet kuna još bilo u papirnatom obliku. I u tim rijetkim trenucima bih neprežaljenog Zrinskog zajedno s Frankopanom zamijenila u trgovini za jedan Ledin šlag.
Bilo je jeftinijeg šlaga. Ali nije bilo boljeg šlaga. Ili možda je, odakle ja znam, samo ove druge je trebalo praviti, a ovaj je bio samo korak od sladoleda.
I onda, u tim rijetkim trenucima, dobila bih istu šalicu kao njihovu, samo veću, ravnopravno sjedeći za stolom s njima. U šalicu bih stavila trećinu šlaga, da ostane za još koji put, a baka bi se smilovala i nasula mi malo kave iz džezve.
I to je bio onaj božanstveni teenutak u kojem me nije zanimalo dovodim li se u opasnost da mi zaista naraste rep. Jer ako i naraste, bit će vrijedan žrtve.
Ali to je sve. To su moje rane uspomene na kavu.
Moja mama nije pila kavu, nije pušila. Tata je, ali tata praktički nikad nije bio tu. Baka i dida su pili tursku kavu pobožno i redovno, kao što je piju i danas, ali ako nije bilo Ledinog šlaga, nisam bila zainteresirana za nju. Ni u srednjoj ni na fakultetu. Džezva je bila prevelika komplikacija za moj domski studentski život. Tko će se bakćati sa zajedničkim kuhinjama i wc-ima, socom od kave i zagorenim džezvama?! Nesica je bila jednostavna opcija. Dostupna i sigurna.
A prava kava došla je možda zbog novina.
Uvijek jeftinija od svih drugih opcija, pružala je priliku da sjedim satima u kafićima koji su držali većinu novina. I dnevnih i tjednih. I glossy časopisa i političkih tjednika. Nedjeljom si čitao Jutarnji uz cijenu samo jedne kave. Je li moguće da me ta potreba dovela kavi? Jesu li moj neizbježni informativni program i potreba da znam i analiziram sve najgore što se događa na svijetu doveli do toga da zavolim – kavu?
Kavu bez koje danas ne funkcioniram. Kavu koju pijem minimalno tri puta dnevno i zbog koje zapadnem u depresivno stanje kad dobijem upalu grla pa sve promijeni okus. Kavu zbog koje ove godine razmišljam da nosim svoj vlastiti kafe-aparat na godišnji da se ne moram odricati baš one kombinacije koju najviše volim.
Pretplatila sam se i na skupi New York Magazine, a danas ću i na još skuplji The Economist. Jer ne volim da mi je kvalitetno novinarstvo daleko i nedostupno. A pošto je to prvi korak prema mojoj meditaciji, aparat za kavu koji krči u pozadini jedini je prirodni nastavak. A ultimativno vodi do toga da znaš svašta o svemu, iako ne pričaš o tome previše . Jer ljude apsolutno ne zanima. Barem ne toliko koliko bi trebalo.
Ali uvijek dobro dođe da ih malo začudiš. Pa kad ustuknu, ti se skrušeno nasmiješiš i – nastaviš za životom. Jer na kraju dana, nemam ništa od toga da se pravim da sam nešto što nisam. A ja sam true crime obožavatelj, ovisnik o vijestima i revni pratitelj svih povijesnih dokumentaraca na koje naiđem.
I kao veliki obožavatelj kave, ne znam ništa o zrnu ni temperaturi ni optimalnom načinu pripreme kave.
Meni je bitno da je fina.
I da je sa zobenim mlijekom.
Ne zato što imam problema s laktozom nego zato što mi se sviđa okus.
Pa ako nema zobenog, može i obično.
p.s. – Piše li još netko blogove? Ja znam da ja ne! Tako da bi ova stranica trebala biti primenovana u “vježbe pisanja”, ali neće. Nek stoji kako je stajala i do sada pa ako pronađem vremena za pisanje, kao što bih voljela, možda napišem još ponešto. Ako ste i dalje tu – hvala vam.
Ako ga tražite, moj podcast možete pronaći ovdje, na samobezpanike.com
Toliko tog
