Kad narastem bit ću influencer!

I evo ga, taman nekako oko početka izolacije zbog korone, ja sam svečano dočekala svojih 10k na instagramu. Postala sam influencer! Proslavila sam tako što sam rekla: ”Ajd fala #$%& više!”, popila jednu rakijicu i zaključila kako je sad idealan trenutak da pokrenem svoj online seminar za samo 50$ po osobi pod nazivom ‘Kako uspjeti na Instagramu? Kako sam došla do 10k za SAMO 7 godina!’ Ok, šalu na stranu, ajmo sad zaozbač.

Moja stvarna reakcija uistinu je bila na tragu ove gore, samo bez planova oko seminara. No zašto je važno prijeći 10k u svijetu Instagrama? Nemam pojma. Za mene brojevi ionako nikad nisu bili bitni i uvijek sam bila jako skeptična oko skupljanja pratitelja čim čim prije tim tim bolje. Zašto? Jer ja sam prije 7 godina došla na Instagram gledati slike. Pa sam, kao pristojno čeljade (a ne k’o moj muž) zaključila da nije fer da ja gledam okolo, a ne dam ništa zauzvrat. Tako sam se aktivirala i zavoljela tu platformu više od ijedne druge. Upoznala sam nevjerojatne ljude ovdje i dovela me do prekrasnih iskustava, novog znanja, otškrinula mi mnoga do tada zatvorena vrata i, ukratko, učinila mi život ljepšim. Zaista je.

A kad je platforma buknula u svojoj relevantnosti preko noći, shvatila sam da moj blog, koji pišem marljivo godinama, trebam prebaciti ovdje. Facebook je gubio, a Instagram dobivao. Meni je bilo svejedno gdje sam – samo da sam u kontaktu s ljudima, samo da se virtualno družim, samo da dam ljudima materijala za čitanje (i razmišljanje) ako im se sviđa to što radim. I to je bilo to.

Naravno, od samog starta bili su tu i veliki profili i veliki brojevi. Ali to su odreda bili ljudi sa nevjerojatnim slikama, nevjerojatnim pričama i talentima. Ja si nisam ništa umišljala po tom pitanju – vrlo sam realna po pitanju svojih fotografskih dosega. Uostalom, moja platforma je prvenstveno bila blog – ono što sam ja željela je poslati svoje tekstove u svijet. I jesam! Zato mi brojevi i nisu bili toliko bitni, ja jednostavno nisam željela preko noći skupljati nove ljude koji ne shvaćaju moj sarkazam, koji ne znaju moju priču, koji ne kuže o čemu se kod mene radi. Zato je bilo bitno imati samo probrane ovdje i baš to što sam bila oprezna je i dovelo do mojih isključivo pozitivnih iskustava na društvenim mrežama.

A onda je došao Instagram i uveo svoje pravilo 10k. I sve usrao.

Naime, Instagram je od starta bio mreža koja vam ne dozvoljava linkove. Možete podijeliti jedan i to samo u profilu. On ne želi da mu se korisnici rasipaju, on želi da ostaju na platformi. Zato se sve slika, sve shera u story, jako promišlja što će se linkati i sl. A onda su odlučili dopustiti više slobode: Oni koji dođu do čarobne brojke 10.000 pratitelja, dobivaju pravo na čuveni swipe up. Oni su ‘odabrani’ i mogu u svaki story staviti link koji ih vodi negdje drugdje. Za većinu totalno nebitan dodatak. Za nas sa blogovima, youtube kanalima, etsy shopovima i svim onim što živi izvan Instagrama – jako vrijedna stvarčica. Jer kome se da izaći iz storija, otići na profil, kliknuti link, a onda se vraćati pješke cijelim putem natrag?! U današnje doba, ako mi ne daš odmah i brzo, ne zanima me.

Takav pristu Instagrama su popratili i svi marketing stručnjaci ikada i prepoznali zlatnu ’10k ekipu’ kao mikro influencere – kao one koji su dovoljno mali da im ljudi vjeruju pa će prodati proizvod. Jer kad vam Kylie kaže da su Adidas patike dobre, vi to preletite pogledom jer znate koliko je nula Kyle dobila da bi to rekla (uz besplatne patike u vjerojatno svakoj boji). Ali kad vam #internetmater kaže da su Adidas patike za trekking dobre – pogledate story malo bolje. Jer njoj vjerujete, s njom pijete kavu svako jutro, nasmijava vas svojim životom koji je toliko sličan vašem i znate da neće pričati o Adidas patikama ako STVARNO nisu dobre jer je u njima prošetala par desetaka tisuća kilometara po trekking stazama. A tu se nalazi zlatna koka!

I zato 10k. Zato smo se svi preko noći polakomili za desetkom koja život znači – neki zbog posla koji će dobiti, neki zbog prokletog swipe up-a koji će nam pomoći da radimo ono što želimo: pišemo, snimamo, kreiramo, družimo se. Da vam lakše donesemo SADRŽAJ, mi koji vjerujemo da aj sadržaj donekle stvaramo. Ali to je to. 10k vam ne donosi novi život, ne postane Chiara Ferragni preko noći, ne idete odjednom na Diorovu reviju u Pariz prvom klasom i sl. I naprosto je nevjerojatno da se to mora napisati, ali zaista – NIŠTA se ne događa kad dođete do 10k. Dobijete swipe up. I možda poneku suradnju. Eventualno vam netko kaže da ste ‘influencer’, ma što to značilo. To je sve.

Ali ono što nitko ne spominje, iza balona i lijepih fotošopiranih slika, je monstrum koji se odjednom javlja u ljudima koji megalomanski pokušavaju skupiti što više pratitelja. A ja se ne mogu načuditi kao pura dreku – jer uporno ne kužim zašto? Čemu? Naravno, Instagram je ‘učinio slavne’ neke pojedince. I to je ok. Ali ljudi zaboravljaju da su to uglavnom ljudi koji su imali neki poslovni plan u glavi kada se to sve pokrenulo. Nije nužno bio na papiru, ali se iskristalizirao. Ima bezbroj odličnih priča gdje su ljudi shvatili da su zapravo rođeni fotografi, dizajneri interijera, vizažisti, pisci, content kreatori. A to nisu ni znali do sada! Instagram im je pomogao da to shvate, da pokažu što znaju i da, s vremenom, dođu do svojih vlastitih biznisa. Neki su tako napokon našli posao koji ih ispunjava, neki su dobili slobodu da mogu dati otkaz, neki su saznali da imaju crtu za biznis i da su u stanju stvoriti cijelo poslovno carstvo. A neki jednostavno uživaju u dijeljenju znanja, svoje stručnosti i uče nas na neki novi, njima karakterističan način (što je lako vidljivo kod raznih travel, diy ili influencera koji šire informacije o sadržaju koji nas zanima). Jer ako ste sve stvorili preko Instagrama, drugi cv vam ne treba – sve je tu, crno na bijelom. A brojevi su tu da garantiraju vašu vrijednost.

Ali – jesu li?

Jer se, paralelno uz ovu pozitivnu lavinu, pokrenula i ta jedna poprilično upitna. Ljudi su pobrkali lončiće i zaključili da je bitan broj, a sadržaj je usputan. Pa tako odjednom imamo manijakalno skupljanje pratitelja tek toliko da se povećaju brojke. I ne ulazim tu u raspravu ‘tko kome, zašto i na koje načine’. Ali me muči što ne mogu proniknuti u razloge. Mene zanima – zašto? Zašto je bitno, ako ti je već desetka toliko značila, i sad si ju dosegao, zašto je bitno doći do 13k, 17k, 23k? Što točno dobivaš time?

Razumijem kada pričamo o projektima, profilima i ljudima sa pričom. Ako prodaješ pletene čarape na etsyju, naravno da ti znači zna li za tebe troje ljudi ili sedamnaest tisuća. No kad dođeš do dvoznamenkaste brojke, ako si zanimljiv, broj će ionako sam od sebe polako ići prema gore. Ali ako nemaš proizvod koji želiš prodati, ako nemaš blog, youtube, nisi fotograf, ne izrađuješ išta, ne snimaš podcast, ne prodaješ BILO ŠTO što zahtijeva da ljudi od slika pogledaju neki drugi sadržaj, koja je svrha manijakalnog skupljanja pratitelja? Je li moguće da je ego otišao tako daleko da se vrednujemo samo po broju?! Ako je sve što želiš raditi online zapravo slikati sebe u ogledalu i šerati pokoji story vlastite šetnje s djecom (ovdje karikiram sebe, prvenstveno) – zašto je bitno dobiti još tisuću, još tri, još sedamnaest? Zato što mislimo da je onda moj život bolji od Marijinog koja ima samo dvije tisuće?

Ili zaista svi planiraju biti samo posvuduše koje će pumpati brojeve i čekati da ih netko pozove na fotogeničan event kako bi time dokazali svoju vrijednost? Alo, mama, bio sam na televizor, sad sam uspio u životu? Jer ja već dugo vremena pokušavam proniknuti u tu navalu giveawaya, reshareova i ostalih guranja preko trupala, ako treba, samo kako bi se došlo do veće brojke, bez obzira na profil tih ljudi i bez ikakvog pravog smisla. Što će vam sedamnaest tisuća ljudi na profilu ako vam oni nisu tu da bi s njima podijelili nešto osim skuhanog ručka i nove oblekice? Ako ne postoji projekt iza toga, zar komunikacija nije bliža, lakša i, na kraju, kvalitetnija s manjim brojevima? Ili smo jednostavno postali ovisnici o dijeljenju života, a vrednujemo se samo i isključivo po brojevima? Zašto je postalo bitno imati još još i još više fiktivnih brojki na društvenoj mreži?

Jesmo li na rubu toga da se i ovo sve pretvori u sajam taštine, kao i onda kada smo shvatili da od cijelog ‘albuma uspomena’ mi imamo samo pun folder selfija? Lijep je osjećaj ako vas prati konkretan broj ljudi jer im se sviđa sadržaj koji nudite. Ali je niti jedan broj ne može sakriti činjenicu da taj sadržaj nemate – ako je tako.

Nakon svega ovoga, čini mi se da bih možda ipak trebala razmisliti o organiziranju onog seminara s početka priče. Jer sam uvjerena da još postoje ljudi kojima brojevi rastu jedan po jedan, stabilno i polagano, onako kako raste i njihov odnos s ljudima. Jer gradimo brojeve paralelno s izgradnjom komunikacije, povjerenja pa čak i prijateljstva. Možda sam naivna budala koja i dalje prvenstveno voli ovdje popiti kavu s ljudima. Virtualnim i realnim.

A brojeve ćemo ostaviti za one koji žive za to da im netko kaže da su influencer.

Ma što to značilo.

#misusovo

(Kad smo kod Instagrama i dijeljenja života, uvijek si možete pročitati i meni ovaj drag tekst na Supermamama.)