Kao što kaže ona dobra stara ‘Bože baci peglu i budi precizan’. Da, tako se osjećam. Kao da sam bila u rovu 1914. Kao da sam radila u rudniku tri mjeseca. Kao da sam se penjala na Mt. Everest bez ikakve pripreme. A znate li što sam to tako stravično radila? Selila se. Ali ne bilo kako, molit ću lijepo. Selila sam u ciku božićne sezone. Čovjek bi pomislio da u najmanju ruku trebam prošetati do psihoterapeuta, ali vjerujte mi – ako ćete se seliti i opremati stan, NAJGORE vrijeme za to je tjedan prije Božića! Nije da smo nešto kalkulirali pa se zeznuli. Jednostavno se sve tako poklopilo – ključ od stana smo mogli dobiti 12., kombi za prijevoz stvari bio je slobodan 16.12., a naš avion je polijetao 18. I dobro, Božić je, ali nije smak svijeta, jelte. Ono kao, ljudi obavljaju kupovinu po finim trgovinama, ne po Bauhausu. Pa… razmislite još jednom!
Mislim da sam zadnji put u životu bila toliko krepana kad sam rodila. Pa dođeš kući, van sebe si, neispavan, pun šavova, sve boli, a tu je ‘nešto’ što ti zadaje posao 0-24. Ali tu si se pripremio na takvu vrstu umora i rada – znaš da ideš RODITI, a to nije baš mala stvar. I očekuješ umor i sve moguće promjene, čitaš o tome devet mjeseci, istražuješ, slušaš generacije prije sebe i tako to. Znaš što te čeka. I nije mala stvar, nije nešto banalno i obično poput seljenja, recimo. Naravno da je i preseljenje emotivno i stresno i nosi sa sobom mnogo toga. Ali sve je to više-manje psihički napor (ako računamo da je ovaj dio s pronalaskom stana riješen). Više se emotivno opraštamo od starog stana, brinemo zbog novog naselja, grada, države ili podneblja. Ovaj dio sa stvarima bi trebao biti samo praktične prirode. Dođeš, potrpaš u kutije, ubaciš u kombi. Kad kombi dođe na odredište, izbaciš kutije, staviš namještaj, poslažeš sadržaj kutija i – voila!! Useljen si. Amen.
E pa neće ići, bajo moj. Mogli ste do sada uočiti kako imam tu divnu kvalitetu. Ili životnu filozofiju, ako ćemo tako, koja je zaslužna za puno mojih slobodnih padova, krivih procjena i katastrofalnih posljedica. Radi se o mom generalnom stavu ‘Kako ćemo, lako ćemo!’. Pa sam i ovom zadatku pristupila tako. Ja ću u Brodu potrpat kombi, muž će okrečiti dok dođemo i kupiti osnovni namještaj, a kad dođemo i nas dvije, sve ćemo rasprakirati i otići eeeeventualno još jednom do Ikee po sitnice koje nam fale. Čas posla. Malo smijeha i obiteljske razbibrige, malo rada, malo kupovine i – to je to! Žao mi je što me ne možete vidjeti dok ovo pišem jer vjerujem da je cinizam na mom licu prešao u Level: pro.
Naravno da sam pakirala kutije u Brodu par sati, a kombi napunili u pola. Jer je kutije pakiralo troje ljudi, a kombi utovaralo šest! Dok smo nas dvije došle, gospon muž je već bio krepan jer je cijeli tjedan išao na posao do pet, a onda jedan dan u Ikeu, drugi dan u Bauhaus, treći dan slagao namještaj, a onda za vikend krečio sam 80 kvadrata. Party! Mi smo se razletjeli kako bismo stigli sve napraviti u najkraćem mogućem roku, jedino nismo računali na to da je ‘najkraći mogući rok’ cijeli tjedan. A stvarno je bio!
Pred Božić su gužve svugdje tako da je to značilo redovi gdje god krenemo – u Lidlu, u Ikei, na autoputu (ili da kažem autobahnu i budem pravi gasterbajter?) Krkljanac na sve strane bio je toliki da se čovjek iscrpi samo dok obavi osnovnu funkciju dolaska na zadano mjesto – obavljanje zadatka – vraćanje kući. A mi još u jednadžbu moramo uvrstiti i to da muž dolazi krepan s posla, Morani je već dosta života u pet popodne, a mi tek trebamo krenuti s poslom. S tim da smo se, pametni, još i nameračili da budemo gotovi sa SVIM do Badnjaka jer hoću i ja imati Božić na miru! Tako da smo uz zadatke seljenja obavljali i božićne – tražili bor, kupovali komad svinje, pravili francusku, kupovali poklone, kitili stan… Moram li napomenuti da nije plan tekao tako lako? U Ikeu smo na kraju išli četiri puta, u Bauhaus još dva, u Lidl još tri puta. U slobodno vrijeme smo sastavljali malo policu za knjige, pa policu ispod tv-a, pa ja kuham ručak, a Oliver šarafa stolice – da imamo na što sjesti. A da ne govorimo o tome da i diejte treba nekada ići prošetati, popričati s nama i raditi bilo što osim gledati naizmjence u tv, a naizmjence u nas kako šarafamo. Već nam je to postala neka vrsta ‘igrice’ – nema sjedanja dok ne napravimo sve. Ili se ne obrušimo u krevet – ovisi što prvo dođe. Reću ću vam samo da sam na Badnjak navečer udarala čekićem po ekserima. Ispravak netočnog navoda. Na Badnjak navečer moj je muž došao i oduzeo mi čekić iz ruke jer mi je, naravno, odmah prvi ekser otišao u stranu. Kako to svaki put uspijem, stvarno mi nije jasno? Dakle, na Badnjak sam ocrtavala mjesta za eksere, a muž je odarao čekićem. Jer sam se zainatila da, ako smo sve drugo uspjeli stići, e pa i slike ću nakeljit na zid!
I uspjeli smo! Uz mnogo nespavanja, gubljenja niti razgovora u pola rečenice i puno preznojavanja u redovima na blagajni (u jaknama, naravno), uspjeli smo sve sastaviti, složiti, okititi bor, pripremiti francusku i upaliti Božić. Na mahove sam mislila da ću se baciti kroz prozor, ali kada je sve bilo gotovo, baš sam bila ponosna na nas. Sve smo napravili! Sami! I imali smo lijep ugodan mali obiteljski Božić na miru – onakav kakav smo priželjkivali i zaslužili. I zbog svega što smo napravili, stvarno smo se osjećali kao kod kuće.
Što sam naučila iz svega ovoga? Da ako ponekad zagrizeš prevelik zalogaj, sve možeš riješiti ako ti netko čuva leđa. Kad jednom utrne ruka od šarafanja, da drugi može preuzeti. I da sam, opet, ponijela previše robe. Jesam li zauvijek gotova s kupovinom? Vi se šalite? Naravno da me u ladici čeka papir sa svim stvarima koje nam još trebaju, a zaboravili smo ih. Uostalom, nismo u Ikei bili već par dana, osjećam prazninu. Ali polako, sad nije presing, stići ćemo i to!
Nadam se da ste svi imali ugodan Božić i da ste pozitivni ušli u Novu.
A ako ste nabasali na ovaj posljednji dio velike Gospodar ključeva od stana trilogije, svakako preporučam i prva dva dijela ovog nadasve napetog štiva. Potraga za stanom i Debakl vas željno iščekuju.
#misusovo :*
p.s. – Samo javljam da sam još par tjedana tanka s internetom tako da se ograničavam na minimalno, ali svi vaši komentari su pročitani i svaki puta me uspijete iznova oduševiti i razveseliti. To mi je najlješi rođendanski poklon i – hvala vam na tome!
Svaka čast! Mi smo za Božić hodočastili kod baka i deda, tako da zavidim na malom obiteljskom Božiću nadam se da ću ga i ja jednom upaliti1 (koliko god volim bake i dede)
te selidbe.. kad se sjetim. predzadnja selidba sarajevo-zagreb: potrpaj sve u mercedes karavan, sta ne stane ostaje (ostalo bi kod frendova pa bi oni busom poslali, ne bi bio bed al bilo je-ajde da ponesemo sve!). vozila sam se na straznjem sicu zaljepljena za prozor a auto pun da igla ne bi stala kak kazu. a zadnja selidba u samo 500m udaljen stan. ali: ja u 7. mjesecu trudnoce,muz taman taj vikend iznenada poslan na teren i brzo se snadi da mi netko sve pomagne spakirat,snijet s 3.kata i utovarit pa onda odnijet na 1.kat.. sve me strah kako bi to izgledalo da selimo van i to u prazan stan za razliku od svih proslih. jos ak se to kojom srecom desi uskoro, nadamo se, a ja opet trudna ili taman rodim.. bar necu moc i morat previse radit 😉 ja cu hodat po ikei i govorit to to i to haha
Smiješno je uvijek kad je drugi u pitanju! I meni je sad smiješan ovaj komentar, a znam da je meni bilo trenutaka kada mi više NIŠTA nije bilo smiješno! 😉 A sada vam držim fige – i za odlazak i za šetanje Ikeom i govorenje 'to, to i to'! 😀