Njemačko igralište. Dolazim puna predrasuda i gledam u pod. Znam da će me tu sad dočekati bio-bio mame u ružnim natikačama, bez šminke i bez mobitela zalijepljenog za dlan. Ja, naravno, ušetavam komplet našminkana, u debelim tenisicama (jer sam mislila da dolazim u jesen, a ne u paklenih +32), s kavom u rukama i djetetom fino sređenim. Njihova djece trče bosa po pijesku. Nitko nikoga konkretno ne gleda, ali ja sam s Balkana, ja vidim SVE. I zabavljam se.
Kad smo se pripremali za dolazak, često sam razmišljala o tome hoće li moje dijete po nečemu odskakati. Hoće li biti najglasnija, najzločestija, musava ili prečista? Nezgodno je doći u novu sredinu u kojoj ne znaš kakve su norme (a svi koji imaju malu djecu znaju da je to segment u kojem se moraš prilagoditi – moraš se uklopiti kako bi i zajednica prihvatila tvoje dijete). Već mi je dovoljno teško što imamo jezičnu barijeru, ne želim da još uz to bude i ona ‘čudna’ (ili ne daj bože, ona s čudnom mamom!). Kratki sken igrališta me tješi jer mama ima svakakvih – od komplet istetoviranih, preko ‘idijan shop’ mama do onih finih štreberskih mama u suknji do koljena prirodne boje kose. Zanimljive su mi jer sve izgledaju nekako čisto, nenašminkano, ali nikad im ne mogu odrediti dob. Ne znam zbog čega. Ne mogu ocijeniti jesu li u ranim dvadesetima i malo zapuštene ili dobro održavane četrdesetogodišnjakinje. Što je, ustvari, utješno – tako se briše još jedna granica. Na kraju krajeva, šta koga briga koliko godina imamo, zar ne?
Naravno, stereotipno upadaju u zamku modne osvještenosti – istina, svaka od njih ima svoj stil i nema one uniformiranosti koja je tipična u našem podneblju. Sjetite se faze plišane trenirke, prsluka s krznom i lažne LV torbe? Tako je bilo propisano da ‘kul mama’ u doba mog šetanja po Korzu ima Stokke kolica, visoke tenisice (one s petom), tajce, opeglanu kosu i ogromne sunčane naučale. Kasnije su se ubacile i hunterice, valovi na svježe odrežanom bobu i obavezni winter kit. Ali dosta o Hrvatskoj. One nisu uniformirane. Osim ako izuzmemo hlače ‘nema naziva za tu boju’ također poznate i kao ‘kakva je to dužina?!’ dužine. Šta je to? Ne znam je l udobno, ali brate, u današnje doba ima jako puno udobnih stvari koje ipak maaaalkice ljepše stoje. Općenito njeguju prirodnost i to je pozitivno. Pozitivno kao ‘boli me dupe, neću se ni ja toliko lickat!’
Jasno mi je i zašto – dnevno s djetetom prešetam 5-10 km, odradim gym (u kojem nije najzgodnije biti našminkan), odradim šoping s kolicima i djetetom i vrećicama, poneku vožnju u-bahnom i sl. Tako sam odmah zahvalila svom šopingholičarskom nagonu što sam kupila ova kolica koja jesam. Kad se Morana rodila, kupili smo Stokke. Jer su najljepša i najbolja i hoću i ja kad mogu svi! Licemjerno, bila sam si glavna kad se po korzu šetalo samo par komada i ni jedna moje boje. Presudila im je jedna šetnja u Zagrebu kad su mi u svakom trenutku u vidnom polju bila barem dva primjerka. A budimo iskreni, ni Morana se nije baš trgala od sreće dok se vozila u njima. Odlučila sam ih prodati i za tu cijenu kupiti nova. Gospodin muž je prevrtao očima jer se dijete svakako ne vozi u kolicima, ali ja sam smatrala da nam trebaju za izlete i more. I znate što? Ovim kolicima treba dići spomenik! Tek sada vidim što znači koristiti kolica! (U slučaju da nekom treba informacija, radi se i Bugaboo Bee3 kolicima.)
Naravno da kod nas možete kupiti hrpu kolica na njuškalu koja izgledaju nekorišteno. I moja su izgledala tako! Zašto? Zato što 10ak puta provozati kolica u gepeku, a onda napraviti krug po špici i NIJE korištenje kolica! Sad smo u kolicima dobrih 40% dana, u njima se penjemo preko ivičnjaka, guramo se u podzemnoj, zapinjemo u gužvi, guramo ih po pijesku, voze se u njima prljave igračke, boca vode, vrećica s tržnice, zapnu za zid, otepemo držač za boce i stojimo na njima dok gledamo tuljane. I gledam sva kolica oko nas – sva su ‘izraubana’. Nisu jeftina (iako to za njihov standard nije neka pretjerana cijena), ali su bogme izdržljiva. Lagana za vozit, lagana za složit, stanu svugdje i – traju! No da se vratim na mame…
Ako želim biti bezobrazna, mogla bih reći da su mame pomalo neugledne. Oblače se da im je udobno, da je sve na njima i oko njih kvalitetno, ne ulažu u izgled više nego moraju i to je sve. Ali ne može se reći da ne ostavljaju dojam da sve drže pod kontrolom. Kad su s djecom, stvarno su s njima. Ja sam jedina seljanka koja se zalijepi za mob (trudim se, braćo, trudim). Ostavljaju dojam da uistinu drže i do ishrane i do odgoja i do zdravlja, ali i do – slobode. Morana je u Brodu bila među najagilnijom djecom. Često je bila najspretnija na igralištu, bez obzira što je mlađa i na to sam bila ponosna. Kraj svih ‘Nemoj, Jozo! Paz’ Jozo! Životat’ Jozo glav ćeš razbit!!’ mama, ja sam bila ona chill mama koja stoji na sigurnoj udaljenosti i na zgražanje svih mama oko sebe povremeno kaže ‘Ma može to ona sama. Bravo, Ljubi!’. Ali ovdje sam ja ‘helikopter mama’, jedina koja trči iza djeteta i viče ‘pazi, nemoj, pazi’. Jedina koja malo pogura dijete. Jedina koja arlauče preko cijelog igrališta. Ali radimo na tome. Njemačkim mamama bitno je da su djeca samostalna. Ali da su i one samostalne bez obzira na to što većinu posla obavljaju same što podrazumijeva da je dijete s njima većinu vremena. Ne oslanjaju se na baka-tetka-susjeda-servis’. Tako u teretani u koju idem, postoji prostor za djecu. Do sada nisada nisam ušla, a da nije bilo bar još jedno dijete. Čak i bebe! Jer mama ima pravo imati vrijeme i za sebe. Samo što ga one provode u gym-u, a ne na kavi (kao što je meni prije bio poriv). I općenito je takva klima da nema mjesta gdje je doći s djeteto neprimjereno.
U ponedjeljak idemo na prvo igranje u vrtić, baš me zanima što ću tek tamo skenirati! Ali moram priznati, koliko god bih se rado podsmjehivala, što ih duže promatram, sve mi je teže. Jer sve više vidim da mi se sviđa taj sistem i pruža mi slobodu koju do sada nisam imala prilike osjetiti. Ali malo mi teško pada modni kodeks. Mogu li pokupiti smjernice o odgoju bez kupovanja ružnih hlača? Hvala lijepa!
p.s. – za one koje traže informacije i konkretnije info, mislim da je važno napomenuti da smo mi trenutno u baš jako ‘njemačkom’ okruženju gdje gotovo i nema stranaca tako da ne mogu reći kako je šarenijim sredinama i sl. Recimo, na popularnom gradskom igralištu u nedjelju je bilo svega i svačega i ne ulazi u ovu kategoriju 🙂
