Tetovirana, a majka

Ne znam kada je točno počelo, ali sjećam se da sam i sa šest godina stajala hipnotizirano ispred tv-a, gledala u spot Guns n’ Rosesa i mislila ‘i ja ću imati tetovažu’. Tako ću i ja kad odrastem. Jer to sam – ja. Za mene je to bio tako privlačan način za pokazati da me se ne može baš ugurati u bilo koju ladicu. Možda jesam knjiški moljac, ali to ne znači da svojevremeno nisam bila i party djevojka (lol). Da, imam više od deset tetovaža, a svejedno sam udana i imam dijete. Ne, dijete mi ne spava u crnoj sobi sa igračkama u obliku kostura i slične pametne stvari. Fakultetski sam obrazovana i psujem kao kočijaš. Jer ljudi nisu plošni (barem ne svi) i svatko od nas ima više razina, više uloga koje svakodnevno žive. Problem nastaje kad si istetoviran, žensko i u maloj sredini. Mašala!

Uvijek mi je smiješno kad se nađem u tom nekakvom tradicionalnom okružju, kao ovih dana recimo. Na moru sam i pošto imam dijete od godinu i pol, tražili smo smještaj koji je njoj prilagođen. Znači, malo mjesto, tišina poslije 22h, zelenilo, pješčana plaža u kojoj se ne možeš utopiti ni da pokušavaš i sl. Našli smo savršenu malu zabit – mi i još hrpa mladih obitelji s malom djecom što znači da je na plaži teško naći nekoga u dobi između 16 i 30 godina (ako jesu, tu su s djecom). Postotak tetoviranih je malen, kao što možete pretpostaviti. Postotak tetoviranih mama, još manji. Postotak tetoviranih mama koji ne uključuju tetovaže dupina, leptira, dječjih imena i pera iz kojeg izlaze ptičurine… pa, možete zamisliti. Svakodnevno dolazim na plažu i osjećam se kao neželjeno dijete jetija i Angeline Jolie. Onako, svi me gledaju, okreću se za mnom i guraju se laktovima kao da sam slavna, ali sa pogledom ‘misusovosveto jesi vidio ti ovo’, ‘božemili kakve su joj to tetovaže’, ‘jao pa jel to ona i dijete ima, jadno dijete’. Meni je to poprilično smiješno pa redovno gledam u pod  da se ne smijem na glas. Jer je smiješno. Jer koliko moje tetovaže govore o meni, toliko i ne govore ništa o meni. U 21. stoljeću to što si tetoviran ne znači ništa. Znači da si umjesto kupnje markirane torbe stavio tetovažu. I to je sve. Ali ne i u našoj okolini.

U Hrvatskoj je ipak i dalje klima ‘sve je dobro dok nije kod nas’ tako da u većini mjesta ipak nisi baš normalan ako si tetoviran. Kurve, mornari, zatvorenici i te spike. I mene zabavlja ta naša licemjernost gdje će si svatko uzeti za pravo otvoreno te uputiti u to kako živiš – krivo. Jer ‘šćeri, a di ćeš poso nać takva?’ Nigdje, bako, jednako kao i da nisam istetovirana. Smiješni su mi ti dvostruki standardi gdje smo prihvatili tetovaže, ali samo određenu vrstu. Sklopljene ruke s krunicom? Može. Križ i dubokoumni ‘samo mi bog može suditi’ tekst? Apsolutno! Dječja imena, tramp-stamp, leptirići, mace i pokoji opaki jednorog? Nema bolje! Ali samo u ograničenim količinama. I na ženama što manje, molim lijepo. Samo minijaturno i slatko.

A moje nisu takve. Ni male ni slatke. I nemam nešto pametno za reći za njih. To je dio mene i dalje od toga ne volim raspravljati s ljudima. Oh, ali koliko oni vole raspravljat sa mnom! Društvena balkanska norma nalaže da sam s tetovažama sumnjiva morala, nastrana i vrlo vjerojatno zla, ali istovremeno samo čekam da mi znatiželjnici prilaze pa da ćaskamo o mojim tetovažama, njihovom značenju i bitku života. Ovako vesela i pristupačna kakva jesam, uživam u svakoj minuti tih susreta. Jer koliko puta čovjek može čuti ‘je l’ to pravo?’, a da mu ne dosadi? Samo daj, nikad me to nitko nije pitao. Što znače? Isuse, baš ti hvala što me to pitaš, jedva sam dočekala jer to je i tajna namjena mojih tetovaža – izazivanje pažnje. Da, prava je (za razliku od onih crtanih flomićem?), ne, neću ti reć šta piše i ne da mi se objašnjavat ti zašto je napravljena. Zato. To je moja osobna stvar. Kao i religija, seksualna orijentacija,politički stavovi i pare. O tome je pristojno ne pričati. O ne, sorry, zaboravila sam – kod nas se samo o tome i priča!

Danas je uistinu sve popularnije biti istetoviran. I to je ok, svatko ima pravo na to. Apsolutno sam za demarginalizaciju ljudi s vidljivim tetovažama jer je davno prošlo doba kada je tinta značila da si neodgovoran, sumnjiv i upitnog morala. Ljudi stavljaju različite motive na svoje tijelo i koliko je tetovaža, toliko je i raznih objašnjenja vezanih uz svaku pojedinačno. Već u Zagrebu je vidljiva ta promjena gdje mladi obrazovani ljudi ne skrivaju svoje tetovaže i zahtijevaju da ih se prihvati takvima kakvi jesu. Ali ono što ljudi moraju naučiti je da ne spadamo svi u isti koš. Nije to srednja škola gdje ti i ja slušamo Metallicu pa smo najbolji frendovi. To što smo istetovirani, ne znači da imamo išta zajedničko. I mrzim nasilni pokušaj da se zbližim s nekim samo zato što on ima tetovažu. Što to znači – da dida sa JNA tetovažom ima isti svjetonazor kao i ja? Možda, ali tetovaža nije ono što nas povezuje. Zato budem oduševljena svaki put kada mi mlada nadobudna sexy chica priđe sa ‘jaoooo, kak si super, ja ti isto imam tetovažu!! Imam čak 2! Koliko ti imaš?’ -12. ‘E, presuper, totalno mi je super kad mi opake totalno istetovirane blablabla’. Gle, ne. Ne. Niti smo ‘mi totalno istetovirane’, niti imamo išta zajedničko. Ja ne smatram da sam puno istetovirana jer nisam, a ne znam zašto te ‘imam duhovni tramp-stamp i violinski ključ na vratu’ žene misle da one jesu. Možda zato što su više tetoviranje nego njihove bake?

U svakom slučaju, lijepo je tetovirati se ako to netko baš jako želi. I ako zna zašto to želi. U razloge ne ulazim jer i ako se tetoviraš jer je in, to je opet nešto s čime ćeš ti morati živjet, ne ja. Ali svaka 18-godišnjakinja koja si istetovira svoj prezime(?!) na podlakticu naučiti će da tetovaža nije par naušnica. Vjerojatno joj u nekom trenutku života neće biti zgodno što ju ima. Nije ni meni uvijek zgodno, ali stojim iza svega što radim. Ja sam spremna hodati okolo kao neželjeno dijete jetija i Angeline Jolie jer me to, između ostaloga, zabavlja. Ali samo do jedne granice. I samo me ništa nemojte pitati. Sjetite se, koliko tetovaže govore o meni, toliko o meni ne govore ništa.

Priča moja kuma neki dan s frendom i on kaže ‘Šta, ona tvoja kuma, kaj je ona neka gotičarka?’ Kaže ona ‘Ne.’
‘Kako misliš, ne?’

Pa jednostavno tako – ne.

Jer nitko od nas ne živi u ladicama. I vrijeme je da prestanemo dozvoljavati da nas u iste trpaju.